José Mujica zna: Sloboda je imati vremena za život! Popularni Pepe danas pomaže ljudima, sadi cvijeće…

Nema nezamjenljivih ljudi, ima stvari koje se ne mogu zamijeniti: ljubav prema životu i prema drugim ljudima, poruka je bivšeg predsjednika Urugvaja koji je dao ostavku i na funkciju senatora. Uživa u penzionerskim danima…

Do trošne kućice u kojoj Hose Alberto Muhika Kordano (86) živi sa suprugom Lusijom Toplanski i vodi neugledan zemljani put. Dvorište, prepuno cvijeća, umjesto ljudi iz obezbjeđenja čuvaju tri vesela psa. Još pati za Manuelom, koja je uginula u 22. godini. Pogled mu je često uperen na ćošak gdje je voljela da se izležava kuja s tri noge koja je s njim obišla pola svijeta, skoro je na svakoj njegovoj fotografiji.

Doduše, dok je bio šef države (u palatu nije htio da se preseli iz skromnog doma koji je supruga naslijedila od roditelja), dva muškarca su bila prisutna, ali goste nisu zaustavljali. Rado prima namjernike u domaćinstvo udaljeno 20 km od centra Montevidea, koje on i Lusija sami vode. Tu su ugostili, povrćem iz bašte koje Muhika gaji, i našeg režisera Emira Kusturicu zajedno sa španskim kraljem Huanom Karlosom.

Kada je 1994. izabran za poslanika, u parlament je stigao na vespi. Iznenađeni čuvar parkinga ga je pitao hoće li se dugo zadržati, a Muhika mu je odgovorio: „Zaista se nadam da hoću!“

-Nisam siromašan predsjednik, bogatiji sam od onih koji me tako nazivaju. Kad bih imao mnogo, morao bih da provedem puno vremena u brizi da to neko ne ukrade. Morao bih i da imam puno zaposlenih, navečer ne bih smio po kući da hodam u gaćama. Stariji sam čovjek, treba nekoliko puta noću da idem do toaleta. Izgubio bih slobodu, ovako živim jednostavnim životom i vrijeme mogu da trošim na stvari koje me ispunjavaju – „pravda“ se Muhiko koji je 450.000 dolara, 90 posto predsjedničke plate, dao siromašnima, a sada se odrekao penzije u korist siromašnih ponoseći ostavku na funkciju senatora lično svojoj supruzi koja je također senatorka.

JOŠ UVEK JE NEPREVAZIĐEN

Ovog čovjeka, koji se ponosi time što je običan, „a ne grof, kralj ili lord“, obožava bar pola planete. Ako se posmatra izvan materijalnog sveta, on zaista jeste jedan od najbogatijih ljudi na planeti: uspeo je da stradanje pretvori u dobit za narod. Priznaje da je u startu bio idealista, da ga je posle pogodio realizam, ali i da od borbe za promjene ni danas ne odustaje.

Ne zagovaram siromaštvo, zagovaram zdrav razum

U zemlji siromašnih poljoprivrednika, u kojoj se vlada nije bavila podivljalom inflacijom već fudbalom, Muhiko je polovinom prošlog vijeka krenuo stazama politike. Prethodno je bio član gerilske organizacije „Tupamaros“, domaći Robin Hud, policija ga je upucala šest puta… Uspeo je da državu izvede na pravi kolosjek: 3,4 miliona ljudi živi bolje (uvijek dodaje: „I tri puta više ima krava!“), toliko da je čak i engleski „Tajm“ svojevremeno proglasio Pepeovo „carstvo“, zanemarujući njegove socijalističke manire, po uspjesima zemljom br. 1 na planeti.

Gotovo je iskorijenio korupciju, pokrenuo je privredu, obnovio naciju… Onda se, sa osvojenih 65 posto glasova na izborima, povukao.

SREĆA DOLAZI IZNUTRA

-Razvoj ne smije da uništava sreću, mora da služi ljudima, Zemlji, međuljudskim odnosima, brizi za djecu, prijateljstvu, da nas ne zakida za najosnovnije. Izumjeli smo potrošačko društvo – to je tragedija. Izumjeli smo mnogo suvišnih potreba, stalno kupujemo nešto novo, bacamo staro…To je uzaludno trošenje života!

Kad bi ljudi hteli da troše kao jedan prosječan Amerikanac, ne bi nam bile dovoljne tri planete za život!

Kada kupujete ne plaćate novcem, već satima života koje ste morali da provedete zarađujući. Jedino život ne može da se kupi! Time sam se uvijek povodio. I ne, obični ljudi ovdje nisu siromašni, siromašni su su oni koji samo rade kako bi održali skupi stil života. Uvijek žele više… Kad bi ljudi htjeli da troše kao jedan prosječan Amerikanac, ne bi nam bile dovoljne tri planete za život!

Jasna poruka: Ne traćite život na površne stvari

Sreća, smatra, dolazi iznutra: ili ste sretni sa malo, slobodni od suvišnih opterećenja, ili ništa nećete postići. „Ne zagovaram siromaštvo, zagovaram zdrav razum“.

Razum mu je nalagao i da njegova čuvena plava „buba“ uvijek poveze autostopere, da u kampanje kreće javnim prevozom s ruksakom na leđima, da pozove građane da se odreknu naoružanja, u zamjenu im je ponudio bicikle i kompjutere. Bivši gerilac, koji je proveo u zatvoru 14 godina, od toga 10 u tamnici pod zemljom („Puno sam razmišljao“), riješio je veliki problem, uspeo je sugrađane i da poduči sve o značaju očuvanja životne sredine…

Nadam se da ću pred konačno odredište moći da odem u bar i kažem šankeru: Ova tura je na moj račun!

Mnogi se čude šta je i u kakvim uslovima postigao, on odmahuje rukom dok zaljeva cvijeće: „To je normalno za svakog ko riješi da mijenja svijet. Čovjek je žilava vrsta i može mnogo da napravi. Najlepša stvar u vezi s danom je to što sviće, uvijek dođe zora nakon mraka. Zato uvijek iznova moramo da potražimo snagu – jedini gubitnici su oni koji prestanu da se bore“.

Arapski šeik i jedan bogati Meksikanac nudili su Pepeu po milion dolara za čuveni folkvagen kojeg vozi od 1987. Od plave „fuske“, kako zovu „bubu“ u Urugvaju, nije hteo da se rastane. „Veliki mi je prijatelj! Poklonili su mi je drugovi koji su sakupili novac za nju i prodaja bi bila uvredljiva. Dok sam živ, spavaće u garaži. Svako malo provozam je po kvartu. Imam i drugu, malo je rahitična, ne radi, ali i nju volim.

POSLEDNJI KUSTURIČIN HEROJ

Popularni Pepe je glavni akter dokumentarnog filma Emira Kusturice „Poslednji heroj“. Našeg režisera obožava jer je „pola genije, pola lud“.

„Niko drugi nije u stanju da bolje razume Urugvaj i svetu pošalje našu poruku poniznosti i posvećenosti“, smatra urugvajski Robin Hud.

Sa zavrnutim rukavima na košulji, u širokim pantalonama i razbarušenih obrva ne nalikuje zvijezdama čije nas fotografije zapljuskuju, ali kod njega to nije demagogija.

On jeste prava zvijezda, tvrdi Kusturica: „To je njegov život – težak, dramatičan, nevjerovatan, častan“.