Pravila, pravila da bi nas udavila: Od ograničenja za djevojčice do policijskog sata bez spolne diskriminacije

Piše : Alma Sarajlić

ŽIVIŠ U OBLACIMA MALA I DO TEBE NE DOPIRE… pjevao Čola pjesmicu, a ja čekala veliku ljubav i vjerovala… vjerovala da ću odrastanjem steći pravo odlučivanja, izbora.

U mladosti se borila sa rahmetli očevim zabranama i odlukama, maštala šta se dešava poslije 20h na ulicama moga grada, na igrankama, u kafićima, jer to je bio nepoznat svijet za mene.

Naime otac rahmetli odlučio da do naših 18 godina, sestra i ja, imamo izlaz u grad je do 20h a poslije 18 godina do 22h.

Sestra se nije ni borila, diskutivala, tražila, ni vrdala, ni lagala… ja pokušavala sve ali neuspješno.

Sjećam se kad mi je kolegica iz razreda u gimnaziji rekla ma ostani do pola deset, šta ti može… a ja samo pomislih šta mi može… može mi zabraniti izlaz do kraja godine, pa makar to bila i zima.

Zakasnimo sestra ili ja pet minuta, a otac rahmetli samo kaže sedam dana nema izlaska.

Joj koja kazna za mlađahno srce… sjećam se sestrine priče:

Plesala ona u Slozi sa jednim mlađahnim, slađušnim, potencijalnim, kasnije dobro poznatim, popularnim i uspješnim, zanesena trenutkom, zaboravila na vrijeme i ugleda sat na nekoj ruci pokazuje 19,55h.

Ostavi momka samog i u žurbi napusti Slogu. Šta bi bilo da je bilo, Počela u moj vakat raditi i Skenderija, Dom mladih, nastupaju Ambasadori, Indexi, sviraju oni instrumentalu od 19h, naslonjena na ogradu onog podignutog dijela, šetkam i tražim drage oči kad već 19 i 52 minuta, samo kažem moram ići i odlazim i trčim snenom ex Dobrovoljackom pa kroz tunel, pored crkve i u kuci sam, bez daha ali na vakat, ulaznica za sljedeći izlazak, a baš sam tad mogla brzo trčati.

Napunih i 18 godina i izlaz mi bi do 22 sata to je bilo podnošljivo, jer tad kafići i igranke i nisu nešto puno duže radile, počela raditi, stekla neka i životna iskustva, te sa 28 godina dođoh kući u 23 sata a otac rahmetli reče:

“Ko ti je majušna produžio izlaz?”

Ozbiljan, bez šale, ja kroz suze rekoh da ću odseliti, a u taj vakat bi teško, preteško biti podstanar, neuslovno, memli, otužno sve u ponudi, ali eto…

Sestra shvati i otvori oči ocu, te se on povuče i ja ne odselih i dobih neograničen izlaz.

Tako tad, tako sve do prezrelih godina, kad počeh malo zazirati od bučne mladosti na ulici, prebučni, a ja pomislih da su naduvani, drogirani, pa nema vise noćnih šetnji čarsijom, već pozorište, koncert, kafana, kuća i tako do lani.

lani me neka bajka, neki virus zatvori u kuću, čuvali me dobri ljudi za mene od mene, nevjerica, pa me malo puštali, malo zatvarali, a onda pustiše i odrediše izlaz do 21 sat.

Sve još ova hefta, pa još ova i kako tad tako i sad dođe i drugi Ramazan sa policijskim satom i sad ponekad poslije iftara, kod sestre, sa nekom toplinom i ugodom, ali i težinom od ukusnih jela, valja žuriti kući.

Čekaš opet nekih 5-7 minuta do fajronta i onda si jedan od sudionika trka na ulicama moga grada, kolona vozila ka Velešićima, Breci, Pofalićima, svi žure, ali nekako saburli, bez srkleta, bez trube i škripe naglog kočenja.

Smijem se sebi i pomislih ih da nije ova četiri točka, sa 50 godina vise i 20 plus kilograma viče ne bih ja dotrčala do kuće ni na kraju policijskog sata.

Naravno da pomislim i na svoj usud i te zabrane pa kažem ih nikad nisam do sad imala izlaz do 21 sat a opet svašta živ insan doživi i predevera i opet ehamdulillah, ali ovaj put je zabranom obuhvaćen i muški svijet, barem nema spolne diskriminacije.

Ostavite komentar