CRNI PETAK: Ne osuđujem redove ni ljude, imamo pravo da barem jedan dan živimo – bez popusta!

Piše : Tarik Kapetanović @ka5an

Vidio sam gužvu ispred SCCa, doduše na slikama, nisam išao tamo ali uopšte ne osuđujem ljude koji su stajali u redovima kako bi na nekom od sniženja kupili neki brandirani odjevni predmet.

Foto: Screenshot

Sigurno ste šokirani kad to kažem a evo zašto ljude ne osuđujem. I ja kao i svi mi živim u ovom društvu koje se gradi na principima da su tržni centri kapitalne državne investicije koje će zapošljavati mlade ljude te da su brandovi koji svoje proizvode prodaju unutar takvih centara najbolja opcija za zapošljavanje mladih ljudi.

Sama lokacija takvih shopping cenatara je također prilagođena onima koji imaju najviše novca a to su oni koje je birala politika, zapravo oni su mega administracija koja je svoje radne prostore smjestila u neposrednoj blizini tih centara.

Zbog toga se trebamo vratiti u vrijeme prije pandemije i vrijeme u kojem su ti shoping centri bili prepuni državnih administrativki i administrativaca koji bi svoje radno vrijeme provodili na kafama u skupocjenim objektima unutar takvih centara a onda bi u laganoj šetnji po radnjama trošili dnevnice, komisijske naknade i bonuse koje primaju redovno po različitim osnovama dok običan svijet živi isključivo od malih plata u realnom sektoru kojih u vremenu pandemije skoro da i nema.

Naravno da niko nije planirao pandemiju ali i pandemija nije mogla ništa državnim namještenicima koji su za vrijeme lockdowna redovno dobili plate, naknade i bonuse, topli obrok, regres i naknadu za prevoz.

Međutim, to i nije toliko bitno, bitno je da su oni primarni svakodnevni kupci takvih tržnih centara te posjetioci biznisa koji rade u tržnim centrima.

Ružno je reći ali se i prije pandemije jasno vidjelo ko radi na državnim jaslama a ko ne.

Njihov odmoran i njegovan ten, osmijeh, opušteni razgovori, način hoda i brandovi koji pršte sa svih strana i nose samo jednu poruku : “Nama se ne prilazi, mi nosimo skupo – mi smo skupi i nedostižni” je način života koji je za neke sasvim normalan.

Ljudi iz realnog sektora su mnogo tiši, skromnije odjeveni, njihove tehničke spravice su jefitnije njihovi okvir i za naočale nisu najskuplji, nakit je fake a kozmetički tretmani i odmori ne traju tako dugo niti izazivaju istu emociju kao ekstremno udaljene egzotične destinacije koje mogu posjetiti samo oni sa debljim novčanikom.

Šta se onda desi, dođe pandemija, sve nas zaključa, virus odnese mnoge žrtve a sve ono što je bilo jučer više ne vrijedi.

Mi ostanemo bez plate, oni naplate svoju platu, mi ostanemo bez posla oni o tome ne razmišljaju, mi razmišljamo kako da napunimo ceker oni i dalje idu u iste radnje koje su i do sada posjećivali.

Podjela je ostala, jasna je i nožem se može rezati

Nauka koja je također proizvod velikih centara moći i pudlica politike nakon svega kaže da su mjere popustile i da se polako vraćamo relativno normalnom životu, takvu poruku proslijede oni koji su cijeli život na budžetu i kojima je novo radno mjesto kancelarija koja sada ima vojni karakter a zove se “krizni štab”.

U tom momentu se desi haos, oni koji imaju novac kojeg nisu zaradili a onemogućeni da posjete velike gradove u EU i skijališta u kojima su navikli da dočekuju praznike i novogodišnja sniženja pohrle u domaće tržne centre, oni koji nemaju putovnicu Hrvatske koja je ljetos značila da ste covid free ostaju ovdje i sanjaju da će ponovo na advent u Zagrebu ili neki sličan event već iduće godine a oni koji žele da im budu blizu a tu želju hrane sjedenjem na skupoj kafi u tržnom centru jedva čekaju “crni petak” koji nudi da po sniženim cijenama nose ono što ovi prvi svakodnevno kupuju i nose.

Zašto im ne zamjeram, jer znam kako se kod nas gleda na stvari i ljude

Prvo je pravilo “što si finiji to si jefitiniji” drugo je pravilo “što si skuplji to si bolji”. Gleda se sve, kakve čarape se nose, kakav laptop se donosi na sastanak, olovka, sat i brand košulje su jako bitni, o automobilu da ne govorimo o lokaciji kancelarijie, o frizeru i njezi također.

Šolja za to go kafu je bitna, ključ od stana i privjesak na ključevima. Sve ovo govorim iz muške perspektive, mogu zamisliti šta sve žene znaju o tome i koliko je toga bitno, i onda dođe “crni petak” u jeku pandemije.

Jasno je da svi požele da kupe za sebe i svoje najdraže nešto, da i oni izgledaju skupo i nedostižno, jasno je da je svako od nas želi živjeti normalno i da svako zna razliku između normalnog života i preživljavanja mada je razlika između onih koji žive normalno i onih koji preživljavaju samo u šteli koje su jedni imali a drugi nisu i tako u krug.

Ne osuđujem ljude koji su stajali u redovima i poželjeli da kupe nešto na sniženju, ne osuđujem ni vlastitu želju da živim normalno, nakon što su mi u ratu oduzeli djetinjstvo u mladosti kroz recesije mladost a u poznoj mladosti u kojoj sam sad su mi pripremili specijalni rat koji moram preživjeti radeći u realnm sektoru bez štele i mogućnosti da ikad pređem vrata institucija u kojima se živi normalno od normalne plate a sve zbog toga što nemam štelu.

Ipak, mnogi od onih koji su jučer stajali u redu ispred SCCa također nemaju štelu, svima nafaku određuje Bog i svi znaju kao što znam i ja da nam nafaku niko ne može oduzeti ali se mnogi trude da nam oduzmu nafaku jednako koliko se trude da nam atakuju na zdravu pamet uspostavljanjem kriznih štabova, socijalnih distanci i različitih preprouka koje ni Orwel nije mogao predvidjeti.

Trude se da nas ostave bez hljeba, ne samo lokaln moćnici nego i nosioci globalne neoliberalne kapitalističke i korporacijske ideje.

Znaju da će njihove pudlice za novac koje im daju ispuniti sve njihove želje da da ćemo mi slijepo slušati jer smo učeni da poštujemo autoritete i naučnike koji su pokazali i dokazali svoju nauku i političku pristrasnost u vremenu koje je iza nas.

Ne osuđujem niti ću ikada osuditi želju običnog čovjeka koji želi da živi normalno i barem upola onako opušteno i lijepo kao njegov komšija koji uživa u svim prednostima koje nosi život na budžetu.

Ja ne osuđujem, ne osuđujete ni vi siguran sam ali osuđuju oni koji su svjesni da ćemo im se barem po brandiranoj odjeći, stavu koji budemo imali kad istu budemo nosili i osjećaju zadovoljstva koji će trajati par dana nakon što sebi kupimo nešto skupo barem na popustu približiti i osjećati sretno, zadovoljno i skupo što je nama i za nas nedopustivo.

Razmislite, zar to nije isto ono što su uradili globalni šefovi kada su vidjeli da svijet ide naprijed, da su vlasnici malih biznisa zadovoljni, da su ljudi postali nezavisni i da mnogi žive relativno normalno.

Tada je na vrata pokucala pandemija i novi specijalni rat

Virus postoji, o tome da li je napravljen ili nije ja ne mogu govoriti, naučnici vam ne smiju reći ništa o tome a vakcine su ugledale svijet dana odmah nakon najave o smjeni predsjednika Amerike.

Kao politolog ja samo mogu reći da je sve politika i da se trebamo paziti ali mnogo toga je nafaka koji ne određuju ni globalni moćnici ni kreatori specijalnih ni tradicionalnih ratova niti korporacije.

Nafaku određuje Bog a nafaka je u zdravlju i siguran sam da će one koji su sinoć sa iskrenim nijetom stajali u redu ispred tržnih cenatra Bog sačuvati i od virusa jer su oni poželjeli da jedan dan žive normalno i da obraduju svoje najmilije koji također kao i svi mi zaslužujemo normalan život ali im donosioci odluka ne dozvoljavaju to jer bi se moglo pokazati da su upravo oni obični ujedno zdraviji, pametniji, normalniji, mudriji i sposobniji od njih a to je nedopustivo i zbog toga je vrlo moguće da crni petak iskoriste za novi lockdown koji je u prevodu park koraka nazad za nas i socijalna distanca njih koja je i prije pandemije postojala ali i poruka za sve nas obične :

“Ne prilazite nam, za vas nema mjesta ovdje, samo mi možemo uživati u životu bez popusta, regresu, bonusu, naknadi i plati” a vi – vi ćete svakako nekako preživjeti …”

Ostavite komentar