Vrijeme u kojem dert stavi inteligenciju pod upitnik

Piše : Tarik Kapetanović

Kada je davnih 1900tih moj pradjed Asim Aga Bravo čije porijeklo vodi iz daleke Andaluzije u Sarajevo donio gitaru, saz i harmoniku svi su se čudili.

Novi instrumenti u čaršiji i pradjedov talenat za sviranje i pjevanje bili su dovoljan povod da se dodatno počne baviti zanatom koji se veže za muziku, danas bi rekli da postane umjetnik.

Pored svog zanata znao je moj pradjed da može zaraditi dinar više svirajući i pjevajući gospodi i begovima po Šeheru.

Znao je ali je s teškom mukom svoj dinar zarađivao, međutim trebalo je napraviti kuću nad Kovačima, smjestiti porodicu i prehraniti djecu.

Zanat je donosio dovoljno novca ali se kuća brže gradila od zarade i bakšiša kojim ga je za njegov talent nagrađivao begovat i gospoda.

Relativno brzo je moj pradjed završio kuću, ogradio avliju i stavio krov i taman kad je trebao da stavi fasadu nekoliko begova ga je zvalo da svira u čamcu na Vrelu Bosne.

Svirao je Asimaga i pjevao u tom čamcu a dert i sevdah su sve više ljuljali čamac.

Jedan takt bio je dovoljan da se čamac prevrne i da svi završe u hladnoj vodi rijeke Bosne. Begovat je isplivao a neko je iz vode izvukao mog pradjeda, za begovat su se našle i deke i ćebad i fijakeri a moj pradjed bez dodatne garderobe nije tako brzo mogao stići do čaršije.

Hladnoća je uradila svoje kao i galopirajuća upala pluća i nedostatak adekvatnog lijeka te je ubrzo nakon toga bez fasade na kući moj pradjed i preselio.

Na nišanima su mu napisali “Asimaga sevdalija Bravo, a u kući je ostalo petoro djece i žena bez primanja.

Moja pranana je nakon toga iznijela instrumente na tavan i nikome nije dala da im se približi a djeci posebno.

Zbog čega pričam ovu priču, pa jednostavno, sve podsjeća na korona dernek koji se sinoć odigrao na elitnim brežuljcima Šehera.

Begovat i umjetnici, jedni su slavili rođendan, drugi su svirali i pjevali.

Na kraju su svi pali u vodu. Međutim, postoji mala razlika. Umjetnici su ljudi koji moraju stvarati i koji se nikada do sad nisu našli u ovoj situaciji kada je njihov zanat najugroženiji, oni jednostavno imaju potrebu da sviraju, da pjevaju i da žive život na drugi način.

Neki od njih imaju i dodatnu potrebu da zarade i da budu viđeni i to ih ponekad skupo košta.

Koke, Hari, Halid, Šerif su obični ali vrlo talentovani ljudi koji vole da zapjevaju i koji žive od svog zanata. Možda imaju dovoljno novca i možda im ovaj dernek nije bio potreban ali nedostajao im je dert kao što nedostaje i svima nama ponekad – samo što mi od derta ne živimo i u tome je razlika jer oni koji poznaju taj način života govore kako se dert uvuče pod kožu i kako se bez toga ne može disati punim plućima.

Mi obični i bez muzičkog talenta to nećemo nikad saznati. Možda je upravo zbog toga moja pranana sakrila instrumente na tavan kako niko od njene djece ne bi spoznao taj osjećaj.

Ja to ne znam, ali sam trajno ostao uskraćen za osjećaj uživanja i derta na način na koji je možda moj pradjed uživao primarno radi dodatne zarade i brže izgradnje kuće.

Ne bih znao, ali znam da ovaj dernek nisu organizovali umjetnici – oni su kao i moj pradjed odavno predodređeni da završe u vodi, ovaj dernek nisu organizovali ni samo biznismeni ni političari kojih je bilo u društvu i koji ne moraju znati mnogo o belaju koji nas je zadesio ali moraju biti svjesni.

Ovaj dernek su radi svog ćejfa organizovali intelektualci i vrsni stručnjaci o čijem se radu mnogo zna, mnogo govori i čiji se rad hvali.

Povod za druženje je bio jasan, rođendan i svi bi u normalnim vremenima bili presretni da se na onako prezentiran način taj rođendan proslavi.

Samim tim lako je zaboraviti svakodnevicu, sumornu i tešku, svakodnevicu kojoj je ukrasni simbol maska i izolacija, besparica i nedostatak posla te sve više ljudi koji tumaraju u tami beznađa.

Ko onda ne bi bio počašćen da mu za stolom zapjevaju najbolji i Halid i Koke i Hari i Šerif i Slađana koja je jednostavno morala da ovjekovječi taj trenutak koji zaista plijeni pažnju i zaslužuje da bude prezentiran javno, jer u čaršiji se zna, najbolji zaslužuju najbolje i to tako treba biti – u normalnim vremenima.


Ali, lako je zaboraviti da je izvan restoranske sobe pokrivene zastorima u kojoj se pjeva, pije i derneči i u kojoj dert pod svoje lako obuzima ljude, da upravo izvan te sobe boravi virus koji odnosi živote i koji se širi neviđenom brzinom, pored virusa izvan sobe je i Ramazan u kojem se vjernici pridržavaju strogih pravila vjere a oni koji ne poštuju pravila vjere znaju da bi se trebalo pridržavati pravila mahale koja su tokom ovog mjeseca u Sarajevu odavno poznata.

Ipak, ljudi nisu stvoreni da budu bez grijeha i svi možemo da se nađemo u situaciji u kojoj možemo napraviti manju ili veću grešku, još kad čujemo Halidov, Harijev, Šabanov ili Koketov glas jednostavno ventili mogu da popuste.

Nama kojima je kriza postala navika, ventil odavno šišti te nakon agresije, stradanja, genocida i sve muke koju smo imali u proteklim vremenima, virus je mogao da nas zaobiđe ali nije.

Mi obični ne znamo zašto je došao, još manje znamo kad će otići, ne znamo ni koliko naših najdražih ima ili možda nehotice širi virus, nismo sigurni ni jesmo li sami ugroženi ili možda u sebi nosimo virus koji je u naše krajeve došao iz daleke Kine.

Mi zaista ne znamo ništa, svjetski stručnjaci znaju malo a oni kojima vjerujemo znaju mnogo više od nas.

Jedino, zaista zbunjuje kada ti koje slušamo i gledamo i čijim riječima i djelima vjerujemo u vremenu pandemije organizuju rođendanske proslave s više zvanica, bez maske, rukavica i bez straha od virusa.

Mi laici tada imamo pravo da se pitamo, da li je virus zaista tako strašan, da li vrhunski stručnjaci i intelektualci znaju nešto što mi ne znamo ili ih je jednostavno ponio dert u vremenu Ramazana koji nije kao onaj na koji smo navikli i u kojem je prokleti šejtan možda pronašao način da se odveže te da ljude okrene na pogrešan put u jednom potpuno pogrešnom vremenu koje će nadamo se uskoro proći!

Ostavite komentar