Vrijeme je da PR kaže “STOP” i pomogne onima koji PR sad nužno trebaju!

Piše : Tarik Kapetanović

Pandemija, virus, pandemija, stalno slušamo o tome, što više spoznajemo problem sve više shvatamo koliko smo maleni u odnosu na nevidljivi svijet koji nas okružuje.

Da li smo zaista bili nespremni mi ili sistemi u kojima živimo?

Čini se da je ipak sistem, nauka i struka izvukla deblji kraj jer je sve stalo u rekordnom roku.

Tu i tamo isplivala je ljudska pohlepa, svi su željeli da se domognu svog paketa brašna ili toalet papira ali i to je stalo.

Oni koji razumiju berze govore kako padaju, golim okom možemo vidjeti da cijena nafte pada ali ono što je najstrašnije od svega je da pada i broj zaposlenih.

Međutim, preko noći smo zaboravili na superheroje a naši heroji su postali ljudi u bijelom koji svakodnevno spašavaju hiljade ljudi čija imena ne znamo ali vidimo njihove brojeve svakoga dana i svakoga jutra kada pročitamo broj onih koji su se oporavili od posljedica virusa.

Političari su postali izuzetno tihi, mnogi pozivaju na primirje u svijetu, neki drugi govore da sada nije vrijeme za političke debate a neki se nikako ne oglašavaju. Jednostavno ih nema!

Svi smo pod pritiskom a pritisak je još i veći ako možemo da govorimo o onima koji vode zemlje.

Novinari su pod pritiskom i potpuno nezaštićeni stoje ispred političara koji ih u ovom vremenu napadaju i ponižavaju.

Mediji šire strah, poluinformacije se najbrže dijele a niko ne ispituje njihovo porijeklo ni izvor.

Živimo u dobu senzacionalističkih naslova

U zemlju su propali svi koji su se bavili komunikacijama koji sada moraju da djeluju i da kažu „STOP!“ pravila postoje i u ovom teškom vremenu posebno kad su komunikacije u pitanju.

Međutim, karantin je očito djelovao i na komunikatore. Zatvoreni u svoje domove razmišljali su o izboru filmova i serija koje nisu mnogo uticao na razvoj situacije ali jesu na razvoj misli i odlazak u neke imaginarne svjetove gdje nema virusa.

Međutim, sve mi se više čini da su se svi organizovali bolje od komunikatora. Doktori, naučnici, voditelji nacionalnih timova…

Za komunikatore u vremenu pandemije nije bilo mjesta, a kad ga nema onda ga moramo izmisliti i svakako reći kako bi stvari trebale da se rade, to što nas možda neće poslušati nema nikakve veze.

PR je u ovim situacijama nužna potreba, ljudi iz PRa moraju biti uz svoje šefove, moraju pripremiti javna obraćanja ili ljude koji se javno obraćaju javnosti te moraju biti aktivnim dijelom timova.

Naučnici, medicinari, šefovi nacionalnih timova ne mogu raditi taj posao!

Pored svih njihovih obaveza i odgovornosti nije fer da im se i krizna komunikacija doda kao dio odgovornosti tim više što PRovci i komunikatori moraju da saopštavaju one informacije koje su provjerene i tačne te informacije kojima se vjeruje.

Međutim iza brda se valja i druga priča koja počinje ovako, marketing je uzeo dio kolača, ljudi iz ljudskih resursa su počeli da se bave internim komunikacijama a digitalne komunikacije su okupirale sve kanale.

Gdje je tu PR?

Pa, nema ga osim kad se desi kriza. Tad svi kukaju i pomažu u glas. Međutim i tada rijetki zovu PRovce jer primarno treba priznati krizu i ujesti se za jezik a to nije lako.

Da ne govorim o tome da PRovci ne žele da educiraju druge, mlađe i ljepše kolegice i kolege koji nakon decenija volontiranja i godina poslušništva odustanu od napredovanja u struci.

Međutim ljudi koji danas žive i koji su mladi i spremni da uče rade i djeluju ne žele da čekaju. Oni hoće sve i odmah a put za odmah je put kroz digital.

Sad smo u problemu i moramo da djelujemo kako bi taj problem riješili.

Zbog toga MOLIM sve one koji danas imaju priliku da govore javno da to čine što jednostavnije te da koriste „narodni jezik“ te da zaborave na titule i status u društvu koji su imali prije krize.

Vaš status će nakon krize sigurno porasti ako vas sada počnemo razumijevati i prihvatiti na pravi način.

Svađe i prepucavanja u medijima posebno između medicinskih radnika te lični animoziteti nam nikako nisu potrebni u momentima kada ljudi umiru i rapidno se razboljevaju.

Potrebni su nam ljudi koji žele i znaju preuzeti odgovornost pa čak i ako ne znaju da izlože svoj plan i djelovanje u javnosti na pravi način ili čak ako se uopšte ne pojavljuju ili se vrlo rijetko pojavljuju – ali rade.

PRovci sada moraju da budu ruka podrške vlasnicima malih biznisa koji možda ne znaju ili ne mogu da osiguraju kanal komunikacije putem kojeg bi se čuo i njihov glas ali i njihovi problemi.

To je siguran put ka pokazivanju onoga što znamo i hoćemo da uradimo za druge. To je put koji može promijeniti našu tešku svakodnevicu, može pomoći onima koji se strahuju i vjeruju svakom naslovu na društvenim mrežama.

Plan je prilično jednostavan, vrijeme je za akciju!

Ostavite komentar