L KAO LUNA; L KAO L

Piše : CONTESSA s ljubavlju

U kasni sat dok spava grad i samo luna promatra moj dah, trznem se iz sna, sa teškom glavoboljom i jedva dolazeći do daha ostajem budna. Osluškujem tišinu. Mijenja oblike. Pomalo šumi, pomalo kucka, zatim cvrkuće u daljini, a misli se skupljaju, misli se roje.

Kasna je ura i neuobičajno je da sam budna. Razmišljam o odlascima. To me i trgnulo iz sna. Da li u ovom trenutku upravo netko odlazi? Da li se duše opraštaju i kreću Bogu u zagrljaj samo noću dok grad i obitelji mirno spavaju?

Izuzimajući tu preokupaciju i misao, noć je jako lijepa, lunom okupana u svojoj blistavosti i tišini. Gotovo da ne trebam vjestačko svjetlo, uspijevam sve vidjeti od lune i njenog sjaja. Velika, okrugla, na čistom nebu, luna sja.

Luna, ta neiscrpna žarulja koja se ne gasi. Ne mijenja se, ne kupuje nova, ne troši struju i ne slabi. Uvijek, oduvijek i zauvijek, luna. Ti si moja Luna, govorio bi, a i mnogi mnogima u silnim stoljećima prije i oko nas. Biti luna, biti svjetlo u tamni, u tmini noći, na blistavom ili pak tmurnom nebu. Kriti se iza oblaka i uvijati ponekad u njihovu blistavu čistoću, ponekad sivoću ili stajati sam, nag i izložen tuđem sudu ili milom pogledu. Luna

Sat kuca i vrijeme u tišini prolazi. Mislim na nju. Ona sad budna leži u krevetu i čeka zoru, možda ipak ovu noć spava i tek laganim pomjeranjem grudnog koša daje na znanje da je još tu, tu među nama. Spava uvijek mirno i na leđima. Bez pomicanja, ruku sklopljenih kao da moli. Opušteno, mirno, krhko tijelo i još uvijek bistri i veseli um odmara se od rane večeri do jutra. Ovisna o tuđoj pomoći pri ulasku i izlasku iz kreveta. Kad si skoro devedeset trebaš više sna, mirnog i blaženog sna. Njen san je često prekinut fiziološkom potrebom da ide na toalet. Sama ustati ne može, a drugu varijantu ne želi. Još nije savladala tu psihološku prepreku da je postala ovisna o nečijoj pomoći, još joj ljudski i ženski ponos ne dozvoljava da odjednom, preko noći „piški u gačice“. Razmišljala sam o tome kako je to neobično teško i neprirodno zapravo. U državi sa jako dobrim zdravstvenim sistemom i skrbi za starije i bolesne ne postoji služba ili osoba koja bi mogla i trebala trećoj dobi pomoći u poimanju činjenice da se vraćaju svojim počecima i da ponekad tek tako, preko noći, nisu više sposobni samostano voditi brigu o sebi, svom domaćinstvu ili partneru. Hodaju na „tri noge“ ili uz pomoć rolatora, nose čudnovato nepropusno rublje i jedu kašastu hranu… poznato? Da, jako poznato jer sve su to prošli, gotovo sve, ali nekad davno, sa nekoliko mjeseci u svojoj prvoj fazi života, ranom djetinjstvu i ulasku u život. Nisu li početak i kraj gotovo isti protkani ovisnošću o tuđoj pomoći i dobroj volji…

L se probudi, pa trpi. Čeka zoru, stišće mjehur, stišće noge, trpi. Pokuša ne misliti, pokuša spavati. Ne uspijeva zaspati, ostaje misliti. Često kaže kako misli samo na to kad će svanuti i kad će sestra otvoriti vrata. Duga li je noć kad su želje i mogućnosti neusklađene, kad je misao samo na jedno usredotočena.

Nekad razmišljali o tome koliko milijuna ljudi ima nemiran i lagan san? Koliko ljudi uistinu čeka zoru, osluškujući pomjeranje kazaljki koje kao da imaju neki lagani, noćni tempo; koliko nemirnih i umornih očiju iz svojih ili bolničkih postelja gleda u nebo i čeka da se upali dan? Svatko od nas ko je jednu noć imao malo lošiji san, sutra se barem kod deset ljudi do podneva požalio kako „oka nije sklopio“. Pomislimo li nekad na njih koji stvarno bdiju u noći sa lunom nad gradom i svima nama?

Možda sve te oči bolesnika, i ljudi koji ne mogu da spiju i daju luni taj sjaj. Ona, sjajna i blještava luna, sjaji od sjaja pogleda koji u nju gledaju. Bit će onda da ima puno njih koji bdiju za nas.

Lagano se vraćam u krevet pokupiti ostatke noći i ukrasti koji sat sna od i onako budnih. Oprostite što nedostatak sjaja u vašim očima nikad nisam prepoznala kao lunin sjaj od prethodne noći.

Sjaj luno, obasjaj put i čuvaj mi moju nju i sve one od kojih ti sjajiš. Hvala ti luno za tu spoznaju i iskustvo jer često čovijek ne vidi pozadinu neke ljepote. Za mene si ti luno od sad oči moje L i svakog čovjeka kojem san nije darovan.

Ostavite komentar