1.425 dana opsade a onda i virusna izolacija, besparica, strah i neizvjesnost a samo smo trebali drugačije komunicirati…

Piše : Tarik Kapetanović @ka5an

Koliko puta do sad sam ponovio da živimo u digitalnom dobu, govorio sam i da EU faktički ne postoji kao i da su političke stranke čista farsa, smijali su mi se i nisu me razumjeli.

Evo na žalost u vremenu krize, mnogi me zovu i govore: “joj bio si u pravu ali nismo te baš najbolje razumjeli, bili smo rahat i živjeli smo punim plućima”.

Danas je na žalost sve drugačije. Niko nije ni slutio da će nam na vrata pokucati specijalni rat i da ćemo se ponovo naći u vremenu koje po mnogo čemu liči na ono naše djetinjstvo tokom agresije a opet je sve drugačije.

Sada imamo struju, vodu, imamo i nešto hrane u frižiderima (još uvijek) u špajzu se može pronaći i neka kila brašna i ulja, imamo internet, digitalnu televiziju i sve kanale komunikacija koje su nam u vremenu novog specijalnog rata mnogo veća prijetnja nego bilo koji virus koji je kako kažu stručnjaci prisutan i živ samo ga mi golim okom ne možemo vidjeti.

Pored medija koji reaguju kao rasprskavajuće granate kojim je gađano Sarajevo te davne 1993. godine odjekuju i poruke vlasti, kriznih štabova, stručnjaka i njihovih asistenata.

Slušamo pažljivo, ispunjavamo vrlo precizno. Međutim da li ih do kraja razumijemo je velika misterija. Možda bi u timu trebalo biti i komunikologa koji bi podučili ljude od struke kako da pojasne ono što žele naglasiti i što bi mi trebali ispunjavati.

Nema ih, kao što nema ni onih koji za sebe kažu da su stručni a niko ih nije pozvao.

Bilo kako bilo u te odabire ne treba ulaziti, vlast je preuzela odgovornost i vjerovatno rade najviše što mogu, međutim brinu oni koji ne rade a svakoga dana putem društvenih mreža šalju svoje poruke.

Jedni predlažu kako da se spase građani, drugi pišu o kućnim ljubimcima, treći govore kako sve znaju o virusima, četvrti samo što nisu napravili lijek, peti nam preporučuju koje društvene igre da igramo u izolaciji a oni malo tiši pomalo stidljivo govore o spašavanju građana i preduzeća koje će virus definitivno ne samo zdravstveno i psihički nego i finansijski uništiti.

Za vrijeme krize je zaista teško pronaći prave komunikatore!

S druge strane je jasno da su ljudi koji se bave komunikacijama u zdravstvu zaista zatajili, o ministrima na različitim nivoima da i ne govorimo. Sva komunikacijska odgovornost je prebačena na stručnjake, isturene ljude čiji je zadatak da se bave strukom a ne komunikacijama.

Različiti glasnogovornici i PRovi ministarstava zdravstva će s pravom reći da je u vremenu krize bitno isturiti rukovodioce jer se navodno njima najviše vjeruje.

Na kraju, stanovništvo je i pokazalo da im vjeruje, da se drži određenih pravila i da ima strpljenja ponovo nakon 1.425 dana opsade zaključati sebe u vlastite halvate, sobe i sobičke (sa strujom, vodom, internetom i telefonom) (što je još gore) i čekati da novi specijalni rat prođe.

Međutim šta nakon virusa, ostaje pitanje koje muči mnoge čija primanja nisu visoka, koji nemaju ušteđevine i koji su zadnju marku potrošili na rezerve hrane poučeni iskustvom agresije i opsade koja je trajala 1.425 dana.

Gdje su naše pare, svi se pitaju i kako ćemo ih ponovo zaraditi?

Pitanje je koje se nameće radnicima u privatnom sekotoru obrazovanja, turizma, ugostiteljstva i da ne nabrajam dalje…

Takve odgovore niko ne daje, ne postoji ni platforma na kojoj bi se našle informacije koje bi ažurirali komunikacijski timovi na svim mogućim platformama od društvenih mreža do komercijalnih medija pa sve do mobilnih platformi koje su izravan kanal komunikacije.

Zar je toliko teško napraviti državnu domenu poput koronavirus.ba na kojoj bi mogli pratiti tačne i vrlo jednostavno posložene informacije o koronavirusu u Bosni i Hercegovini. Bilo bi mnogo lakše nego se stalno prebacivati s kantonalnih na entitetske pa onda na portale distrikta kako bi spoznali stvarno stanje i izbjegli naslove koje željeli ili ne ipak moramo primijetiti a koji nam ujedno škode već agresijom narušenom psihičkom i fizičkom zdravlju.

Stručnjaci čija obraćanja imamo priliku pratiti su ponavljam – stručnjaci i zaista daju sve od sebe, međutim stručnjaci nisu komunikatori i često ne znaju pojednostaviti informaciju koju u kriznom vremenu moraju svi razumjeti na pravi način.

Kada je kriza poput ove prisutna, najbitnije je da do široke mase dođe kratka, jasna i lako razumljiva poruka. Međutim to se kod nas ne dešava, iako bi se trebalo znati da ljudi moraju dobiti jasne i vrlo lako razumljive odgovore o kojima ne bi trebali dva puta razmišljati.

S druge strane stoje heroji, novinari koji znaju kako prodati informaciju i zbog toga traže odgovore i postavljaju dodatna pitanja koja mogu dodatno zbuniti ljude.

Ta pitanja se često odnose na navike i načine ponašanja a pri tome se zaboravlja da se u Bosni i Hercegovini obuća uvijek skidala ispred vrata, da su se prale ruke često do lakata, da se pralo tijelo i da se presvlačilo svaki put kad se ide čak i do lokalnog granapa.

To je jednostavno tako, običaji i navike koji se ne mogu promijeniti. Zbog toga treba smanjiti nivo panike u društvu koji se definitivno osjeti.

Naše higijenske navike koje su na ovim prostorima oduvijek poštovane su te koje će velikim dijelom ubiti virus a samim tim je jasno da će i smanjiti omjer panike – samo to ljudima neko mora i da kaže!

Zbog toga je dobro da se donesu odluke o obaveznom nošenju maske, šala i rukavica ali čak i to mi imamo u svojoj istoriji i nije neobično da je šal bio zaštitni ali i dekorativni simbol naših mahala jednako kao i šamija ali i rukavice koje su nosile odabrane hanume.

Kada govorimo o politici, mnogi pa čak i najglasniji su utihnuli ili ih nema na političkom nebu. Pozicija i opozicija se smjenjuje u komunikaciji s tim da je primjetan pad komunikacije opozicionih lidera koji su doslovno nestali s političke scene na svim nivoima.

Zaboravljaju na jednu važnu činjenicu da smo u ratu i to onom specijalnom a kada smo u ratu tada se treba staviti na raspolaganje pa čak i pozvati političke protivnike kojima se mora jasno staviti do znanja kakve su odluke donijete i kako se može i mora ponašati u narednom periodu.

Zbog toga je sada jako važno pratiti komunikaciju političara koji trebaju i moraju dati rješenja pa čak i u jeku epidemije koja plaši ali i na početku ekonomske krize koja će definitivno ubiti mnogo više ljudi nego virus s kojim se sada borimo.

Nama, ljudima iz realnog sektora se trenutno ruši dunjaluk. Međutim malo je onih koji slušaju šta kaže realni sektor a još manje onih koji razumiju realni sektor i koji znaju vapaj realnog sektora prebaciti u zahtjev prema vladama.

Međutim, većina radi upravo suprotno, traže rješenja od ljudi iz realnog sektora i traže platu koju neće zaraditi a koja će im biti sigurno isplaćena i nakon ovog i nakon svakog drugog mjeseca tokom trajanja mandata neovisno o virusu ili nuklearnom ratu.

Sve reforme su pale i niko neće roditeljima podijeliti platu i topli obrok za školovanje djece kod kuće, niti će radnicima u turizmu ili privredi neko dati platu koju nisu zaradili, a šta je tek s herojima koji stoje u tržnim centrima i rade svakoga dana kao da je potpuno normalna situacija?

Mjere zaštite građana i mjere ponašanja tokom trajanja virusa su sigurno opravdane i moraju se poštovati jer je tako rekla struka ali mora postojati balans između života koji nastavlja dalje i mjera koje nikako ne smiju ugušiti ekonomiju.

Mnogi očito nisu svjesni da podizanje mjera guši ekonomiju i da bez obzira na stvarnu prijetnju glad i besparica i ono što nas čeka može biti još monstruoznija prijetnja.

S druge strane mnogi su se odrekli dijela plate ili kompletne plate drugi su napravili neke manje ali ipak ugodne poteze. Najkonkretniji su bili političari na lokalnom nivou koji su pomogli domovima zdravlja, civilnoj zaštiti a onima koji rentiraju prostore na području općina osigurali da ne plate kiriju za ove krizne mjesece.

Još nema konkretnih prijedloga da se parlamentarcima smanje primanja ili da se najavi smanjenje plata za one koji rade u javnom sektoru s tim da se izostavi zdravstvo a istaknu državni službenici i namještenici.

Naravno, nema ni najave da se isplati minimalac svim državnim parlamentarcima i zastupnicima, ali to smo i očekivali.

Sve su to komunikacijski gledano populističke mjere od kojih niko neće imati velikog hajra ali bi bio veliki plus kad je narod u pitanju kao što bi narod pozdravio i smanjenje povlaštenih penzija za barem deset posto barem dok traje kriza.

Većina je ipak jednoglasna, virus će otići ali plate moraju da dolaze i da budu iste ako ne čak i veće. To nije realnost tim više što se ni nama koji smo preživjeli kao djeca onih 1.425 dana opsade niko nije dao platu a oni koji su zaslužili zaista mnogo više od plate nisu dobili zasluženu nagradu.

Državnih lidera skoro da i nema, pojave se pa nestanu a s njima i stranački lideri. Međutim, njihovo pojavljivanje se očekuje čim skinemo maske.

Jedno je jasno, nemamo komunikatora a glasnogovornici ključnih ministarstava niti žele niti znaju da rade svoj posao i samim tim ih definitivno i ne trebamo.

Stručnjaci u timovima rade koliko mogu i daju od sebe svoj maksimum i dobivaju povjerenje građana. Političari u nastanku su potpuno promašili momenat niti ih ima a oni u nestajanju će definitivno nestati s političke scene.

Bilo kako bilo, spremni smo za izbore nakon virusa…

Ostavite komentar