Zapad ne razumije Erdogana ali se čini da ga BiH itekako čuje!

Razlog zbog kojeg zapadni politički analitičari ne razumiju Erdogana je jednostavan. Oni svaku njegovu akciju pokušavaju objasniti pozivajući se na neoosmanstvo, zanemarujući i potpuno ignorišući ostale logike za „demokratski“ Zapad „autoritarnog Erdogana s neoosmanskim snovima“.

Puno se piše o turskoj vanjskoj politici, ali je nju teško razumjeti polazeći od pojednostavljenih interpretacija. Nacionalni interesi Ankare često se banalno svode na kurdsko pitanje i na neoosmanske težnje na Bliskom istoku i južnom Balkanu, ali to znači uveliko pojednostavljivanje motivacija koje pokreću jednog od glavnih aktera na međunarodnoj geopolitičkoj šahovskoj ploči. Sa ili bez Recepa Tayyipa Erdogana, Turska bi svakako obnovila snove o staroj slavi, čak i zbog puke nostalgije za osmanlijskim sjajem. Dokaz za tu tvrdnju je inauguracija kabineta ministara Necmettina Erbakana, mentora sadašnjeg turskog predsjednika, kojeg su oružane snage 1997. prisilile da podnese ostavku.

Oružane snage su optužile Erbakana da je prekršio zakon o razdvajanju države i religije, da je želio potajno obnoviti vjerski poredak u zemlji i da je omogućio širenje sekti koje su opasne po nacionalnu sigurnost. Sve se dogodilo između 1996. i 1997., kada su i Bruxelles i „duboka država“ u Ankari još uvijek bili čvrsto uvjereni da će budućnost Turske biti Europa.

Erbakan je dao ostavku, ali je nastavio raditi iza kulisa, osnivajući političko-vjerski pokret „Millî Görüş“ u kojem je bio aktivan veliki dio novog turskog vodstva. Necmettin Erbakan, mentor predsjednika Erdogana tada više nije ni skrivao svoj cilj, a on je bio zaustaviti pozapadnjačenje zemlje i vratiti Tursku u svijet islamske civilizacije.

Turska 2019. se puno razlikuje od one iz 1997. Procesi prodora zapadnjaštva i sekularizacije vrijednosti, načina života i običaja kao da su zaustavljeni, dok je panislamska agenda Stranke pravde i razvitka (AKP) omogućila Erdoganu da obavlja premijersku funkciju od 2003. do 2014. i onu predsjednika od 2014. do danas.

Istina je da je obrana „ummeta“ i islamskih vrijednosti jedan od ključnih elemenata Turske u novom stoljeću, koji se, baš kao što je proricao pokojni politolog Samuel Huntington, snažno namjerava etablirati kao vodeća zemlja islamske civilizacije, čak i ako bi to značilo sukob sa Saudijskom Arabijom, Egiptom, Marokom i Iranom.

Palestinsko je pitanje prestalo biti prioritet u zemljama arapskog svijeta, od Rabata do Rijada, ali ga i dalje promiču i brane dvije islamske, ali ne i arapske sile, naime Turska i Iran. Baš kao što je borba protiv uzlazne hegemonije Teherana prisilila zaljevske petromonarhije i zemlje Sjeverne Afrike da uspostave partnerstvo s Izraelom, skriveno, ali ipak vidljivo, skup ciljeva oživljavanja islamskog nacionalizma, smanjenje radijusa akcija Tel Aviva i ubrzani prijelaz u multipolarni svijet su uvjerili Ankaru u potrebu smanjenja ovisnosti o euroameričkoj osovini i traženje novih horizonata u Aziji.

U tom kontekstu traženja veće autonomije i emancipacije nalazimo otvaranje Turske Rusiji, novi partnerski pristup prema Iranu, povećanje saradnje s Kinom i vodeću ulogu Ankare na Balkanu, u subsaharskoj Africi, Latinskoj Americi i u bivšoj sovjetskoj Središnjoj Aziji.

Gotovo uvijek se piše o neosmanizmu i panislamizmu kao jedinstvenim vektorima turske vanjske politike, potičući narativ koji zasigurno počiva na istinitim temeljima, ali i grijesima tipične zapadne pristranosti. Turska vanjska politika puno je složenija i komplikovanija. Ona je kombinacija ideologija i vizija svijeta koje su, premda se u pojedinim tačkama razlikuju, komplementarne i doprinose postizanju savršeno koherentnog geopolitičkog dizajna, miješajući sekularni nacionalizam kemalističkog porijekla, panturkizam, islamski revanšizam osmanskog porijekla i turanizam iz devetnaestog i dvadestog stoljeća.

Turanizam je među analitičarima međunarodnih odnosa vjerojatno najviše zanemarena ideološka komponenta, iako je izuzetno važna, jer je utemeljena izvan etnoreligijskih elemenata koji inače pokreću imperijalističke ambicije alužbene Ankare. To je pokret mislioca nastao tokom godina ratova za nacionalno oslobođenje i za nezavisnost koji su potresali Stari kontinent između ’40-ih i ’80-ih godina XIX stoljeća, koji je rođen u antigermanskoj i antislavenskoj funkciji. Turanisti su vjerovali u duhovno zajedništvo naroda mongolskog i uralo-altajskog porijekla koji su se tokom stoljeća naseljavali između Europe, Srednje Azije i Dalekog istoka. On obuhvaća Mađare, Turke, Kazahstan, Tatare, Fince, pa čak i Japanace.

Definicija turanizma kaže da je to pseudoznanstveni nacionalistički politički i kulturni pokret koji se temelji na etničkom i kulturnom ujedinjenju različitih etničkih grupa koje navodno imaju zajedničko porijeklo iz Središnje Azije, koristeći kao oznaku za to mjesto perzijski pojam „Turan“.

Ti su narodi podijeljeni istorijom, ali su objedinjeni metafizičkom vezom i sudbinom da se jednog dana okupe u ime istog drevnog i dubokog identiteta.

Turanizam se nikad nije značajno proširio i vrlo brzo je nestao iz europskog ideološkog scenarija. Međutim, ako bolje pogledate europsku i tursku politiku, posljednjih nekoliko godina su ga oživjeli Fidesz Viktora Orbana i Erdoganova Stranka pravde i razvitka.

Danas se na turskim i mađarskim univerzitetima proučava vrlo slična istorija, a prema njoj dva naroda imaju zajedničko porijeklo koje datira još iz vremena mongolske ekspanzije. Vjerska podjela je gurnuta u pozadinu, a naglasak je na turanskom identitetu.

Nije slučajno što je Mađarska bila prva europska zemlja koja je blagoslovila operaciju „Izvor mira“, zajedno s Bugarskom, ali su u Sofiji presudni bili različiti faktori, od ekonomske ovisnosti o Ankari, do prisutnosti značajne turske manjine koja čini 10 do 15% ukupnog stanovništva Bugarske.

Osim toga, Viktor Orban u predsjedniku Erdoganu vidi političku i kulturnu referencu. Značajno je, ali uz šutnju medija, da se u Budimpešti nedavno otvorilo prvo predstavništvo u Europskoj uniji „Turskog vijeća“, međunarodne organizacije koju finansira Ankara za promociju programa panturkizma u svijetu, posebno na Kavkazu i Središnjoj Aziji bivšeg Sovjetskog Saveza. Ova organizacija djeluje kroz niz povezanih tijela, uključujući moćnu Međunarodnu organizaciju turske kulture (OICT).

Ali to nije sve. Mađarska se namjerava pridružiti „Turskom vijeću“ kao punopravna članica, dok danas uživa status promatrača. Za Viktora Orbana je to uspjeh, jer će u Središnjoj Aziji lakše pronaći nove mogućnosti za ulaganja i iscrtavanje malih sfera utjecaja, a Erdogan će i dalje imati korisne alate unutar EU s kojima će braniti svoje interese.

Ali trebamo se vratiti na Međunarodnu organizaciju turske kulture (OICT), jer imamo posla s kontroverznim entitetom koji je uključen u potencijalno opasne aktivnosti „kulturne radikalizacije“.

Ruske vlasti vrlo pažljivo nadziru organizaciju, nakon otkrića njene umiješanosti u “buđenje” tatarskog nacionalizma u Tatarstanu. Ako OICT prijeđe „crvenu liniju“, istog trenutka može biti stavljen na popis terorističkih organizacija u Rusiji, kao što je slučaj s Muslimanskim bratstvom, bez obzira na veze ove organizacije s Erdoganom i utjecajem kojeg ima u Turskoj.

Kurdsko pitanje je svakako važno, ali predstavlja samo mali dio puno šire, bogate, složene i raznolike agende. Od izgradnje velikih džamija na Balkanu u kojima se propovijeda “pravilan” sunizam, aktivnosti Muslimanskog bratstva, do islamskih škola i kulturnih centara koji se financiraju širom svijeta, Turska provodi imperijalnu strategiju globalnih dimenzija.

U tom smislu se može reći da se strategija Erdogana temelji na geofilozofskom tumačenju da je istorija je „vječno vraćanje i ciklično ponavljanje istih događaja“.

„Bolesnik Europe s Bospora“ je ozdravio i spreman je vratiti izgubljeni položaj Uzvišene Porte između Zapada i Istoka.

Uz ovaj nezaobilazni element turske vanjske politike, ne treba izostaviti ni glavna obilježja turskog geopolitičkog plana, naime, neosmanizma, panturkizma i kako se oni uklapaju u „zaboravljenu“ geopolitičku misao turanizma. No, kako ne bi duljili, kroz sljedeće analize ćemo produbiti ovu temu, koja traži da bude objašnjena, jer samo tako možemo razumjeti koja promišljanja turskog vođu Recepa Tayyipa Erdogana tjeraju na donošenje odluka koje su zapadnjacima često nelogične, štetne i bez ikakvog smisla, kako za Turske, tako i narode u bližem i širem turskom okruženju.

Logicno.com

Ostavite komentar