Liberalizam i ljevica su dvije ideologije nespojive u načinu ostvarenja ciljeva

Živeći u bipolarnom političkom svijetu u kojem se politika sastoji od demokrata i republikanaca, a nijedna druga ideologija nije stvarna, medijske korporacije u Sjedinjenim Državama proizvoljno koriste lijeve, liberalne i demokratske sinonime. Iako je autor ovog članka, ranije i ovdje, pokušavao pojasniti da od vremena Karla Kautskog i institucionalnom životu zapadnog kapitalističkog svijeta ne postoje ni socijalisti ni komunisti i da možemo govoriti samo o revizionistima, čak i kod nas, što je začuđujuće, mnogi termine kao „lijevi–liberali“ ili „demokratski socijalisti“ uzimaju kao nešto što zaista postoji u lijevom političkom spektru.

Ovo je očigledno pogrešno i neistinito, posebno u Sjedinjenim Državama. Demokrati su stranka, a ljevica i liberalizam su ideologije. Složit ćemo se da demokratska politika i vlast često ne mora biti ni lijeva ni liberalna, već može biti i konzervativna, demokršćanska ili krajnje desna. Legitimitet dobiva pobjedom na izborima i on nije upitan, ali demokrati nisu nužni ljevičari ili liberali. Ali kao što je primijetio Orwell, laž koja se dovoljno puta ponovi postaje istina. Tako se zbog američkih demokrata po inerciji i medijskom manipulacijom ljevica poistovjećuje s Demokratskom strankom u Sjedinjenim Državama, što je apsolutna besmislica.

Ponekad je korisno u ovom postmodernom dobu podsjetiti da riječi još uvijek imaju značenje i da se razlike vide. Navedimo sada razliku između liberala i ljevičara.

Bernie Sanders nastupa ispred Demokratske stranke, kampanju vodi neovisni i samoidentificira se kao “demokratski socijalist”, što bi u Sjedinjenim Državama bila „ideologija bez stranke“. On to uspoređuje sa Skandinavijom, iako mnogi ne znaju da je Skandinavija napravila radikalan zaokret ka neoliberalizmu, bilo u ekonomskom ili ideološkom smislu. Kaže se da su njegovi stavovi o mnogim pitanjima „lijevo od centra“, ali je američka politika toliko skrenula udesno da je on zapravo paleodemokrat i između Sandersa 2020. i McGoverna 1972. nema neke razlike. Nije čudo da su glasači zbunjeni.

Liberali i ljevičari možda žele mnogo istih stvari. Smanjenu nejednakost dohotka, bolje radne uslove, povoljnije stanovanje i zdravstvo, ali ovo vrijedi ako govorimo o klasičnom liberalizmu, ne neoliberalizmu, koji nije ekonomska doktrina, već ideologija sa svim potrebnim karakteristikama.

Postoje razlike u nivoima. Klasični liberal želi da se jaz između bogatih i siromašnih smanji, a komunist uopšte ne želi klasne razlike. Vrlo su različiti kad je riječ o vanjskoj politici. Liberali podržavaju neke ratove, dok marksizam dopušta obraćanje vojsci samo radi samoobrane.

Čitajući ovaj odlomak, ljudi i dalje vjeruju da postoji dovoljno preklapanja između ova dva tabora koja opravdavaju ili čak zahtijevaju suradnju. I liberali i ljevičari žele spasiti planetu, ali je svoje viđenje ekološkog pitanja još prošlog stoljeća opisao neomarksist Herbert Marcuse. Međutim, sljedeći ovaj narativ, mnogi kažu zašto onda liberali i ljevičari ne bi udružiti snage u borbi protiv zajedničkih neprijatelja?

Nobelovac za ekonomiju Joseph Stiglitz krajnji je liberal, profesor na Columbiji, bivši predsjedatelj Vijeća ekonomskih savjetnika i bivši glavni ekonomist Svjetske banke, nedavno je objavio u The New York Timesu savršeno ilustrirao zašto će odnos između liberala i ljevičara uvijek biti neispunjen san.

Stiglitz ispravno identificira problem: „Unatoč najnižim stopama nezaposlenosti od kraja šezdesetih godina prošlog stoljeća, američka ekonomija zanemaruje svoje građane. Oko 90 posto njih vidi da im u posljednjih 30 godina prihodi stagniraju ili opadaju. To ne iznenađuje s obzirom na to da Sjedinjene Države imaju najveći nivo nejednakosti među naprednim zemljama i zemlja su s najnižim mogućnostima promjene ovog trenda.”

On ispravno raspodjeljuje krivicu na “otimanje bogatstva“ i na kuće poput hedge fondova koji ne stvaraju ništa osim profita i ostavština su Reagana.

“Kao što su sile globalizacije i tehnološka promjene pridonijele rastućoj nejednakosti, usvojili smo politike koje su pogoršavale nejednakosti u društvu. Više smo se pouzdali u tržišta i smanjili socijalnu zaštitu“, piše Stiglitz, koji je ogorčeni kritičar oštrih mjera štednje i rezova javne potrošnje, koje vidi kao smrt za ekonomije ne samo zemalja u razvoju , već i onih koje su nekoć bile razvijene, poput Italije, a danas su u dužničkom ropstvu.

„Mogli smo i trebali bi pružiti veću pomoć pogođenim radnicima, baš kao što bismo trebali pružiti pomoć radnicima koji izgube posao kao rezultat tehnoloških promjena, ali korporativni interesi su se tome protivili. Slabije tržište rada je ujedno značilo niže troškove rada kod kuće, jeftinu radnu snagu su nadopunili zaposleni u inostranstvu. Sada smo u začaranom krugu. U našem političkom sistemu usmjerenom na novac, veća ekonomska nejednakost dovodi do veće političke nejednakosti, a slabija pravila i deregulacija uzrokuju još veću ekonomsku nejednakost“, napisao je dokazani klasični liberal Joseph Stiglitz.

Međutim, liberali poput Stiglitza i ljevičari se dijele kada se rasprava okrene rješenju. Dok je Lenjin pitao: „Što da se radi?“, kada je zagovarao revoluciju, Stiglitz odgovara: „Sve započinje prepoznavanjem vitalne uloge koju država ima u osiguravanju tržišta da služi društvu. Potrebni su nam propisi koji osiguravaju jaku konkurenciju bez zloupotrebe, koji uspostavljaju odnos između korporacija i radnika koje zapošljavaju i kupaca kojima bi trebali služiti.”

“Potrebne su akcije vlade”, kaže on, a poznato je da je uloga države u ekonomiji i financijama, blago rečeno,  svetogrđe za neoliberale i libertarijance, kako se sada neki vole zvati.

„Potreban nam je novi društveni ugovor između birača i izabranih dužnosnika, između radnika i korporacija, između bogatih i siromašnih, te između onih koji imaju posao i onih koji su nezaposleni“, kaže Joseph Stiglitz.

Ako ste slijedili tok misli, Stiglitz zna što treba učiniti. Uglavnom ima pravo, ali ono što želi možda nije dovoljno, iako bi dalo neke koristi i umanjilo štetu. Ali ono što on ne zna je kako provesti u djelo njegove prijedloge. Kao politika svih liberala, njegova također grize, ali bez zuba. Dakle, isprazna fantazija.

Stiglitz je i sam rekao: „U našem političkom sistemu koji se vodi novcem, veća ekonomska nejednakost dovodi do veće političke nejednakosti, a slabija pravila i deregulacija uzrokuju još veću ekonomsku nejednakost.“

Ta spirala smrti kasnog predatorskog kapitalizma neće se zaustaviti. Ne postoji svijet u kojem će korporacije i njihove marionete u političkom sistemu i  korumpirani medijski propagandisti “priznati vitalnu ulogu države.” Neće se regulirati i oni neće stvarati “novi društveni ugovor” o kojem sanja Joseph Stiglitz.

Oni su bogati i moćni i neće se probuditi jednog dana i sebi reći: “Vrijeme je da prestanem biti sebičan magarac, preraspodijelit ću svoj dohodak.”  Moćne ljude nije briga za slabe bijednike. Novac se oduzima od bogatih na jedan jedini način – silom. Moćnima se oduzimaju povlastice na isti način, onda kada nemaju izbora. Je li to komunistička revolucija? Ne nužno, iako će je neki nazvati i takvom. Dovoljan je politički izbor poput  Mohameda Mosadeka u Iranu ili Huga Chaveza u Venezueli i korporacije ostaju bez nadzora nad ključnim sektorima privrede.

Možda liberali i ljevičari i prepoznaju mnoge iste probleme, samo ljevičari, a ovdje ne govorimo o „demokratskim socijalistima“, razumiju da stvarna rješenja zahtijevaju ozbiljan pritisak na vladajuću elitu. Vjerojatna prijetnja silom, na primjer, mirna demonstracija koja bi mogla postati nasilna, može biti dovoljna za provođenje reformi. Ali reforme se uvijek ukinu i povuku nakon što ljevica ih prestane gledati. Dakle, elite će se morati ukloniti revolucijom, procesom koji zahtijeva nasilje. Naravno, to nasilje neće biti „juriš na Zimski dvorac bajonetima“, već primjereno trećem mileniju u kojem živimo.

S druge strane, liberali i kada zahtijevaju promjene oni pitaju lijepo. Budući da se protive nasilju i vjerodostojnim prijetnjama nasiljem, prešutno se protive radikalnim promjenama postojeće strukture politike i društva. Za razliku od ljevičara, oni nisu voljni riskirati svoje sitne privilegije kako bi ostvarili reforme za koje tvrde da ih žele. Dakle, kad dođe do komešanja, liberali će na kraju izdati svoje radikalne saveznike vlastima i pobjeći će na prvi znak državne represije.  Ali ako ne možete vjerovati svom savezniku, onda vam on i nije saveznik.

U marksističkoj filozofiji su osobna sloboda i socijalna solidarnost nerazdvojni. Marksistička tradicija uglavnom odbacuje liberalne pokušaje racionalizacije podjele pravde i jednakosti na dva načela, jedno u području političkih sloboda, a drugo u području ekonomije.

Društveno učestvovanje u liberalnoj teoriji primarno je usmjereno na maksimiziranje političkih sloboda, dok je ekonomsko sudjelovanje ograničeno na ljude s resursima i kapitalom. Za Lockea, liberalna teorija demokratskih prava također daje prednost individualnom imunitetu od političke prisile ili miješanja bilo kojeg dijela, uključujući i samu vladu. Ipak, podrazumijevani pojam pravde i prava u marksizmu ipak daje pozitivna prava na puno učestvovanje pojedinca u političkoj i ekonomskoj sferi.

Ovdje je osnova sprječavanje otuđenja i iskorištavanja ljudske osobe i tako se odriče, za sada, revolucionarnog nasilja. Kao što napominje R.G. Peffer, ono što se razvija u marksističkoj tradiciji je podrška i obrana ljudskih prava i ljudskog dostojanstva.

Socijalna i ekonomska prava, poput prava na rad, materijalne sigurnosti, zdravstvene zaštite i tako dalje, najvažnija su u marksističkoj teoriji. U liberalnoj teoriji, međutim, ta se prava mogu proizvoljno žrtvovati, budući da liberalizam, pogotovo zato što se očituje u tržišnim politikama, pojedinca odvaja od zajednice, povučen je u sebe, potpuno zaokupljen svojim privatnim interesom i djelovanjem u skladu s njegovom privatnom osobom. Jedina veza između ljudi je prirodna nužnost, potreba i privatni interes, očuvanje njihove imovine i njihovih egoističnih osobnih potreba.

Liberalna teorija propada upravo zato što se individualne i društvene slobode mogu ostvariti samo ako su povezane na smislen način, čineći političku i ekonomsku pravdu i prava zajedničkima.

Steven Lukes prepoznaje da je Marxov koncept ljudske osobe u kontekstu općeg dobra presudan za razumijevanje njegova pojma solidarnosti. Marx u svojim radovima podupire ljudska prava zasnovana na „Deklaraciji o pravima čovjeka i građanina iz 1971.“. Cilj ove potpore ljudskim pravima i dostojanstvu je da se spriječi iskorištavanje i ugnjetavanje u političkom i  ekonomskom smislu. Ali kasnije, jednom kada je sistem promijenjen, nude se i rješenja.

“Prije svega je potrebno izbjeći ponovnu uspostavu društva kao apstrakcije koja se suočava s pojedincem. Manifestacija njegova života, čak i kad se ne pojavljuje izravno u obliku zajedničke manifestacije, ostvarene u saradnji s drugim ljudima, je, dakle, manifestacija i afirmacija društvenog života. Pojedinačni ljudski život i život vrste nisu različite stvari, iako je način postojanja individualnog života nužno specifičniji ili općenitiji način života vrste.„

U tom smislu, za ljevicu su takozvana „građanska prava“ pojedinca odraz neuspjeha društva da postigne konkretnu slobodu. Takva ravnopravnost isključivo političkih prava negira važnost razlika po rođenju, društvenom rangu, obrazovanju i zanimanju. Takva liberalna jednakost za Marxa je apstraktna i jednodimenzionalna, jer ne ukida nejednaku raspodjelu moći u ekonomskom i društvenom životu i jednostavno toleriše slobodu samo u političkoj sferi.

Ovaj oblik otuđenja i iskorištavanja, odnosno „lažna svijest“, ugrađen je u sustav kapitalizma, ali je također legitimiran i od strane političke strukture koja ga podržava. To je zbog činjenice da je dobit jedina temeljna istina na kojoj su se temeljili ekonomski odnosi.

Osim toga, kapitalizam uopće ne brani ljudska prava ili ljudsko dostojanstvo. Zapravo, je kroz istoriju djelovao protiv njih. Umjesto toga, kapitalizam brani “pravo” da se izvuče višak vrijednosti kojeg stvaraju radnici.

Klasni sukob, koji je posljedica otuđenja i iskorištavanja, može se razumjeti i u kontekstu imperijalizma i ovisnosti. Međunarodni aspekti takvog razvoja pokazuju da su manje razvijene zemlje strateški važne za oligarhiju ne samo kao izvor sirovina i proizvodnje, već i kao ulagačke jedinice za višak kapitala. Eksploatacija ovih tržišta postaje toliko značajna kao sredstvo za sprečavanje neizbježnog uništavanja kapitalizma da će neoimperijalisti posegnuti za svim represivnim mjerama samo kako bi održali prihvatljive profitne marže.

Iako je izravno sticanje kolonija uveliko stvar prošlosti, glavne zapadne sile i dalje pokušavaju ekonomski kontrolisati i često politički manipulisati manje razvijenim zemljama samo kako bi održale vlastiti privredni rast. Ovaj takozvani “novi imperijalizam” razlikuje se od staroga uglavnom oblikom, ali ne i sadržajem. Čak i u postkomunističkom svijetu, ciljevi ove kontrole su još uvijek isti.

Konkretno, ova kontrola osigurava neznatno profitabilnu opskrbu sirovinama, osigurava tržišta za izvoz proizvodnje i uspostavlja profitabilna prodajna mjesta za ulaganje kapitala. Dakle, tržišne mjere i strana pomoć u okviru neoliberalnih strategija nisu uspjeli dati korist onima kojima je najpotrebnija.

Kada bi ljudska prava i ljudsko dostojanstvo imati istinski značaj, tada jednakost političkih sloboda mora koegzistirati s jednakošću društvenih slojeva na globalnoj razini. I dalje ostaje činjenica da je liberalna demokratija i dalje odraz velike razlike u klasama i primjer raslojavanja.

To mora dovesti do daljnjih antagonizama, nasilja i neizbježnih revolucija. Stoga su sva prava, a posebno najnužnija, ukorijenjena u zahtjevima za socijalnom i ekonomskom jednakošću, a tek onda u zahtjevima za političkom jednakošću, koji zagovaraju liberali.

Ljudsko oslobođenje i ljudsko dostojanstvo također poprimaju i vjerske dimenzije. Papa Ivan Pavao II priznaje da, čak i ako je ideja da se „dugovi moraju platiti“ pravedna, nije u redu zahtijevati ili očekivati plaćanje kada bi učinak bio nametanje političkih izbora koji bi doveli do gladi i očaja za čitave narode. Ne može se očekivati da ugovorene dugove treba platiti po cijeni nepodnošljive žrtve. U takvim je slučajevima potrebno pronaći, kako se to dijelom i dešava, načine ublažavanja, odgađanja ili čak otkazivanja duga, kompatibilnih s osnovnim pravom naroda na opstanak i napredak. U stvari, katolički teolozi, poput Gustava Gutiérreza i Gerharda Ludwiga Müllera, tvrdili su da je „Teologija oslobođenja“ obuhvaćala ovaj pojam marksističke solidarnosti i ljudskog dostojanstva.

Jednom, kada je u Rim gledao sa sumnjom i čak neprijateljstvom, Müller sada kaže: “Po mom sudu, crkveni i teološki pokret koji je u Latinskoj Americi pod nazivom “Teologija oslobođenja” započeo nakon Drugog vatikanskog koncila jedna je od najznačajnijih struja katoličkih teologija u XX stoljeću.”

I Gustav Gutiérrez i Gerhard Müller tvrde da doprinos „Teorije oslobođenja“ crkvenom učenju, posebno njegovo artikuliranje “preferencijalne mogućnosti za siromašne”, pruža religijski temelj sličan Marxovom pojmu solidarnosti i ljudskog dostojanstva.

Izvor: Counterpunch logicno.com N. Babić

Ostavite komentar