Činjenice koje se namjerno skrivaju od nas: Zašto (ne)treba ući u politiku …

Piše : Tarik Kapetanović

Često su me kao politologa ljudi pitali da li trebaju ući u politiku i u koju stranku, pitali su me kako tumačim pojedinačne ideologije, ponavljali su da je politika kurva ali da treba pokušati a onda su probali i nisu napravili ništa.

Ipak neki drugi su probali i napravili su uspjehe, primarno personalne ali i male pomake u stuci kojom se bave.

U čemu je zapravo tajna, koja je prva lekcija o kojoj svi šute i šta se krije iza kulisa, šta je ono što se ne zna a zbog čega se ljudi odlučuju ipak baviti politikom pokušat ću napisati u par smislenih rečenica.

Naime, u demokratskom društvu svi mogu biti birani i svi biraju, pa tako i kod nas, naravno s izuzecima ali o tome nećemo sada. Ipak većina može biti birana a svi mogu da biraju. Zbog toga ljudi odlučuju da pokušaju, da se prijave na neku listu, da se učlane u neku stranku i da na korištenje daju svoje fotografije, znanje i zvanje koje će visiti na billboardu a kojeg će opet pojedinac morati platiti kao što će na kraju platiti i svoju zabludu određenim idealom.

Pojedinac koji želi da se upusti u praktičnu politiku mora da zna kada će se povući, jer ne smije dozvoliti sebi da politički mandat ukalja njegovo ime ili ime njegove porodice. Dalje, pojedinac u politici mora da ima punu autokontrolu kako ga ne bi omamio materijalni dobitak koji ga u politici čeka na svakom koraku.

U politici pojedinac mora da zna da će se kad-tad morati povući i morati priznati nemoć. Na kraju u tome i leže politički poeni kod naroda jer kao i svaka nemoć i politička nemoć košta ali se i nagrađuje glasovima.

Zbog toga u politiku naglo ne ulaze stariji i mudri nego političke stranke namjerno fokus stavljaju na mlade pod krinkom snage pojedine stranke. Jasno je da oni gore znaju da su oni mladi dole naivni i brzi i da će biti prve žrtve malih iznosa novca koji će im oni mudri i dugotrajni pripremiti kao nagradu za bjesomučno ulizivanje.

Mladi u politici su dodatno zanimljivi političkim mentorima koji dolaze iz inostranstva a mentori su svim velikim i poznatim političarima koje mi poznajemo i danas ali i kroz našu bogatu političku istoriju.

Takvi mentori znaju da mladi prvi “ginu” i da će im upravo mladi biti pogonsko gorivo a nikako iskusni ljudi koji imaju iskustvo, struku i godine.

Pamet s druge strane ne dolazi iz knjiga, ona dolazi s godinama i s iskustvom. Na žalost u našoj politici su mahom mladi ljudi kojima je bitniji skupocjeni sat na ruci i službeno auto, zgodna sekretarica i odijelo od ono šta on ili ona i cijela stranka rade za ovu zemlju.

Međutim to nije ništa neobično. Ta politička logika „u se, na se i poda se“ je dobro naučena politička praksa koje su do tančina razradili unuci i sinovi socijalista koji su se razvili u zastrašujuće egoiste kakve ne pamti niti jedna generacija naših naroda i narodnosti prije njih.

Tragično je to što njihovi djedovi koji su se zaklinjali u komunizam ni očevi koji su bili na istom putu nisu bili takvi egoisti. Njihovi djedovi su gradili zemlju koju su industrijalizirali, njihovi očevi su počeli krasti ali ne puno, nego pomalo i neprimjetno jer su ipak imali neki ideal.

Komunisti, priznali mi to ili ne su se uzajamno spašavali i čuvali jedan drugoga. Imali su i određenu dozu morala naravno nakon što su fizički likvidirali sve one koji bi im se mogli suprotstaviti i oduzeli sve ono što im se dopada od elite kakvom su oni željeli postati ali nikada nisu.

Djedovi i očevi ovih unuka i sinova koji nama danas kroje političku kapu su bili pošteniji i moralniji ali ne zato što oni nisu željeli da kradu već zbog toga što su bili pod stegom daleko ozbiljnije i represivnije države koja je zaista propagirala i u praksi provodila ideale.

Njihovi unuci i njihovi sinovi koji se danas zalažu za globalističke interese a mogu se sresti na liderskim mjestima u strankama svih profilacija su primarno egoisti koji su se školovali na zapadu.

Ako provjerite (a to je obavezan korak prije ulaska u politiku) biografije i mjesta službovanja očeva i djedova aktuelnih lidera, mladih političkih nada i kandidata za izvršne funkcije u politici, vidjet ćete da su njihovi očevi i djedovi bili vojna lica, doktori u vojnim bolnicama, saradnici OZNe i UDBe, DBa a moguće i saradnici stranih službi u vlastitoj zemlji.

Malo je generalske djece koja su studirala na istoku, bilo je par onih koji su se bavili umjetnošću i muzikom pa su završavali studije u Moskvi ali njihov zajednički imenitelj je bio zapad na kojem su završili a odvedeni vojnim avionima prije početka svih naših sukoba.

Zbog toga moram reći da nama većinom trenutno vladaju pripadnici crvene buržoazije, nomenklature i titoističkog establišmenta s jedne strane ali imamo i pripadnike sirotinjskih slojeva čiji su preci bili radnici i seljaci a koji su odgajani u siromaštvu i kojima je jedini cilj uspjeh i otimačina koja je uzrokovana glađu s kojom se oni ne mogu boriti.

Još jedan zajednički imenitelj kojeg treba provjeriti prije učlanjenja u političku stranku je i taj da su funkcioneri stranke živjeli na zapadu, studirali na zapadu te da na zapadu imaju strana državljanstva i nekretnine što im daje mogućnost da bilo kada odu i napuste zemlju nakon što su i nju i narod u njoj pokrali i osiromašili do kraja.

Zbog toga prije svega, prije uključenja u politiku dobro razmislite koliko ste postojani u svom stavu, koji je vaš krajnji cilj i šta sve želite žrtvovati za svoje ideale. Dodatno morate da znate da vam šefovi i političke kolege neće pomoći već upravno suprotno, uradit će sve da vas unište.

Oni znaju da ulog žrtve također donosi političke poene a znaju i da se ta uloga može lako anulirati jer su upravo oni ti koji promovišu hedonistički, luksuzni, rastrošni i elitistički način života a iz perspektive takve vrste života bilo kakvo podnošenje žrtve je čista budalaština baš kao što je elitizam i hedonizam simbol propasti iz perspektive žrtve.

Zbog toga je najvažnije primarno procijeniti ozbiljnost i postojanost a sve ostalo je sporedno. Zapravo one stvari zbog kojih nas najviše prozivaju, poput pripadanja političkoj orijentaciji, religije, nacije u stvari su privatne stvari.

Bitno je ono šta je ko spreman da učini za ovu zemlju kada se sjede za sto i koliko smo spremni žrtvovati.

Morate znati i to da pri kreiranju ozbiljne političke organizacije neće biti novca i zbog toga je potrebno žrtvovanje a stav koji bi primarno jačao državu a nikako samo jedan narod bi dodatno doprinio tome da svi koji imaju i zrno patriotizma u sebi kažu : „Ova mi se ideja dopada i želim da ova država bude bolja iako se ne osjećam pripadnikom neke manjine ili konstitutivnog naroda“.

Ostavite komentar