Haustor u kojem rijetko neko nekome kaže : “dobar dan!”

Piše : Jelena Paunović

Miris hljeba Nova godina se u mom haustoru slavila na stubištu. Svi bi izašli, jedni drugima dijelili šta su imali, pjevalo se i slavilo. Kod teta Ankice su se slavili Božić i Uskrs, kod teta Đulse Bajram.

Moja baka je svako jutro pila kafu sa Ankicom, Đulsom i Šazom. Kad je bilo lijepo vrijeme, kafu su pile na terasi iznad zgrade, a ako je padala kiša svi bismo obično sjedili kod teta Đulse u stanu.

Ona je bila šnajderica i uvijek je imala ostatke raznih materijala. Od njih je meni šila suknje. Negdje pred rat je mama, kad se vratila s posla, rekla tati da joj je učenik rekao kako od danas više neće engelski pisati latinicom.

Rekao je da je od danas ćirilica njegovo pismo. Nisam baš razumjela o čemu govori. Nisam znala ni da čitam, ni da pišem, ali su svi vjerovali da znam jer sam sve priče iz slikovnica znala napamet. Tačno sam znala kada treba okrenuti novu stranicu i svi su mislili da ja to čitam.

Mama je još dodala da je tog učenika izvela na tablu da napiše nešto na ćirilici. Dodala je da nije znao. Mama i tata su bili zabrinuti. I Hasko sa četvrtog je kasnije rekao da je nasekiran i da teta Jasna nije dobro. Maja i ja smo se igrale barbikama i mojim lutkama-trudnicama koje mi je tata kupio u Iraku.

Ne sjećam se kako, ali mama je nekako uspjela kupiti pun zamrzivač hljeba. Po hljeb je najčešće dolazila mala Sanela. Još je bilo struje, pa smo zaleđeni hljeb grijali u mikrovalnoj. U proljeće 1992. se rodio Amar. Teta Đulsin unuk. Đulsa je rekla mami da ona ode u izbjeglištvo, a da bismo trebali i mi.

Sa malom bebom i kesama hljeba, sjedili smo u podrumu. Kad su u podrum ušli komšije muškarci, rekli su da su čuli da su četnici došli do Skenderije. Mami su oči najednom uvenule. Ja sam se skupila između mame i Maje.

Uslijedili su magloviti dani. Sjećam se samo svog crvenog ruksaka i u njemu lutke-trudnice i „prave“ barbike koju mi je kupila teta Jasna. Sjećam se straha, sjećam se nesretnih pogleda, sjećam se da je teta Ševala pitala mamu da laže za nju kad nas čenici na Romaniji zaustave.

„Ima li ovde koji musliman da ga zakoljemo?“- pitao je čiko duge brade kad je zaustavio naš autobus nasred šume na putu ka Beogradu.

Imala sam nepunih sedam godina. Stegla sam uz sebe crveni ruksak, mama mi je rekla da ništa ne govorim, a ja sam se eto plašila da mi ne uzmu lutke.

Mami se tresla donja usna. Ne znam kako, ali prošli smo i tu i još par kontrola. Sa teta Ševalom smo kasnije bili u istom prihvatom centru. Niko nije smio znati da je muslimanka.

Paketi su joj dolazili na ime moje mame. I ona je izbjegla iz pakla sa ćerkom i unukom od par mjeseci. Nikad se više nismo čuli. Mama je kasnije čula da su se dočepali Švedske.

Nakon godina smo se svi vratili kući. U Sarajevo. Ne ono predratno, već ono poslijeratno. Izmučeno i izopačeno. Sretnem često Sanelu kod pekare na Čobaniji. Upitamo se za zdravlje i nastavimo. Osjetim tada u zraku čudan neki miris hljeba. Saneli je mama umrla u ratu. „Čuvaj se“- kažemo jedna drugoj, pa nastavimo dalje.

U mom haustoru danas rijetko neko nekome kaže i dobar dan.

Ostavite komentar