Politički vampiri : Plakat iz treće smjene

Piše : Tarik Kapetanović @ka5an

Kada sam nekih davnih godina završavao Fakultet političkih nauka Univerziteta u Sarajevu i studij politologije nisam ni znao koliko moje kolege i ja sa diplomom u ruci znamo malo o politici u BiH. Danas se ne mogu oteti dojmu da su nam sve to radili namjerno, kako bi što efikasnije od nas pravili glasačku mašinu koja je mnogo znala o političkim teorijama i teoretičarima a ništa o službama i ozbiljnim organizacijama koje nam na dnevnom nivou kreiraju događaje usmjeravaju politiku i čine život zanimljivijim.

epa06275229 A woman walks past damaged election poster of Tomio Okamura, leader of the Freedom and Direct Democracy party, in Prague, Czech Republic, 19 October 2017. The original slogan reads: No Islam, No Terrorists. The general elections in the Czech Republic will be held on 20 and 21 October 2017. EPA/MARTIN DIVISEK

Tada sam vjerovao u ideale, jasne odrednice između ljevice i desnice, vjerovao sam u crvene, zelene i žute i mislio sam da su naši profesori bili oni koji su stvarni nosioci mudrosti u javnom prostoru. Međutim, kao i mnoge kolegice i kolege čije su majke i očevi bili oni pošteni ljudi koji su cijeli život radili u jednoj firmi za platu ni mene nije imao ko uputiti, osim pukog života koji se samnom posebno poigrao. Upravo ta igra je počela na fakultetu, kada sam shvatio zašto neki dobivaju veće ocjene, asistentske pozicije i zbog čega su njihovi očevi i majke cijenjeni profesori.

Nije to bilo zbog naučnih publikacija, niti zbog izvanrednih dostignuća u polju obrazovanja. Stvari su bile vrlo jednostavne, oni su bili obučeni dostavljači informacija u jednom vremenu koje nikada nije prošlo. Međutim, baš ta informacija bila je nama studentima politologije i žurnalistike neophodno sredstvo za rad, pa se neka Američka organizacija potrudila te je u podrumu našeg fakulteta napravila centar sa stalnim pristupom internetu i uređajima koji su nama koristili za obavljanje novinarske prakse. Upravo tu sam upoznao playadu likova za koje sam naivno mislio da rade pravu stvar te da im je jedini cilj pomoć studentima. To su bile godine kada sam završio fakultet a centar za praksu je nastavio sa radom.

Ta lica sam polako i zaboravljao, ali mi se u sjećanje posebno urezalo jedno, uvijek tako hladno i tako određeno, tako usmjereno a u isto vrijeme jako rasijano. Mislio sam da ga više nikada neću sresti, no moja politička naivnost dovela me do “ljevice” kojoj sam vjerovao i kojoj sam želio pomoći tokom jedne kampanje i jednih izbora koji su bili velika šansa za sve nas. Mislio sam da će sve ići kao podmazano, jer smo svi željeli nešto drugo, nadali smo se nekim promjenama i mislili smo da će one doći. Međutim, baš tada pored nas naivnih, pojavila su se i stara lica koja sam ja odavno zaboravio, sada u novim odjelima i sa potpuno novim funkcijama.

Oni koji su do tada u mom bukvaru bili zavedeni kao humanitarci iz nevladinog sektora preko noći su postali šefovi kabineta predsjednika iz institucije koja se zove Predsjedništvo BiH. Naivnom politologu poput mene tada nije ništa bilo jasno, nevladnin sekotor kojeg finansira Amerika, zatim vrlo vladin sektor kojeg finansiramo mi građani. Nešto se tu nije uklapalo, no stvari su se sklopile u momentu kada sam naivno zakoračio u političku kampanju vjerujući da mogu promijeniti svijet na bolje. 

Tada su se kao na traci počeli pojavljivati svi oni davno zaboravljeni profesori, loši studenti tada asistenti, profesorska djeca i likovi koji su stajali po strani sa dignutim kragnama i sa ozbiljnim akreditacijama državnih institucija u džepu. Naivno sam mislio da su to oni ljevičari o kojima su nam govorili i da ćemo uskoro imati priliku da od BiH napravimo bolje društvo.

Međutim, desilo se upravo suprotno. Naša svrha je bila kratkotrajna, baš kao i plakati koje smo trebali u trećoj smjeni lijepiti dok sanjarimo o idealima, a oni već dobro raspoređeni bili su tu da morališu i prodaju nam isprazne priče o životu i nekom narednom ponedjeljku koji nikada neće doći kako bi sačuvali samo i isključivo vlastitu korist i dobro plaćene poslove.

Kampanja se bližila, ljudi su se okupljali a naivnih je bilo sve više. Visokopozicionirali su brojali glave i ponosno trljali ruke. Držali su životne lekcije kolegama iz politike, upućivali lažne prijetnje i radili sve kako bi populistično došli do pozicija. Sa onim politički nepismenim su se borili lako, njima je samo bilo potreno pokazati kako i kada da glasaju a nakon toga su mogli zaboraviti na njih.

Problem je bila šaka jada, nas politički pismenih koji smo razumjeli situaciju i jasno vidjeli smjer. O njima je bilo potrebno reći sve najgore, izmisliti priču, lagati i u korijenu sasjeći sve ono što bi eventualno moglo da ih ugrozi ili se nametne svojim rezonovanjem i razumom.

Tek tada, sam shvatio čemu je služio centar za praksu na mom fakultetu, zbog čega smo imali stalnu internet konekciju i koliko naivno smo ukucavali sve naše šifre u sistem tih računara te zbog čega je hard disk stalno bio preopterečen a lice onog “humanitarca” bilo stalnofokusirano na server. Tek tada sam shvatio da smo mi bili samo slova u priči koju oni kreiraju i da oni tako lako mogu staviti tačku te izbrisati nas, sporedne likove iz cijele priče.

Shvatio sam i udaljio se i od ideje, političke parkse tog vremena od takozvane ljevice i svih aktera jedne priče koja je nastavila da živi primarno zbog svog interesa i ljudi koji su naivnost mase iskoristili za vlastitu korist.

Tada sam mislio da je sve gotovo, te da više neću gledati ta namrgođena lica sa podignutim kragnama. No to je bilo vrijeme pollitičkih nemira i povampirene politike kojem je kulminacija bila vatra i užas koje Sarajevo pamti iz nejgorih dana okupacije. Međutim, čak i tada su neki bili na ulicama, neki u kabinetima i kada su vidjeli da više nema šale iz državnih kabineta su prešli u državne automobile, upalili rotacije i krenuli kroz masu kako bi došli do svoje slobode, novih priča i spokoja koji im je neophodan za promišljanje o danima u kojima će nam ponovo zapržiti čorbu.

Bilo kako bilo, ta vremena su na sreću prošla ali njihov opstanak na pozicijama koje plaćamo mi svojim novcem nije.

I baš sada kada mislimo da dolaze novi izbori, kada su neki novi ljudi spremni za promjene čitam kako su oni isti akteri ove priče pronašli svoj mir, visoku platu i pristojno radno mjesto u nekim novim komisijama do kojih se može doći samo uz dobro poznanstvo sa partnerima koji nemaju nikakvu ideološku podjelu i koje ujedinjava samo jedno a to je pozicija i vlast, ma kako da se oni zovu.

Zbog toga, pamet u glavu, sve one za koje mislite glasati primarno pitajte za novac i finansiranje političke kampanje, kasnije ih pustite da pričaju o poštenju i znajte da tezu i antitezu kontrolišu isti, baš kao što isti vode lažnu ljevicu i prepoštenu narodnu desnicu. Budite mudri i znajte da vam oni koji govore da ste previše pošteni za politiku ne misle dobro, upravo ti i takvi žele da se ništa ne mijenja te da sve ostane isto – za njih i njihove najbliže, a vas, nas … ma ko j**e …

Ostavite komentar