Od Otomana do naših dana : “Ko prije djevojci, njegova!”

Piše : Tarik Kapetanović @ka5an

Politika je umijeće mogućeg, ali se čini da se kod nas dešava upravo ono što mnogi nisu mogli ni zamisliti ili ono što su smatrali nemogućim. Koliko god se trudili da našu lokalnu politiku odvojimo od svijeta to ipak nije moguće. Svijet je postao umreženo globalno selo i ono što se dešava u glavama velikih svjetskih lidera mora da se reflektuje na politiku koju mi svakodnevno živimo.

Tako nas ne smiju iznenaditi, prepirke Amerike, Irana, Izraela i Turske, pomirenje dvije Koreje niti nas smije iznenaditi iznenadna bliskost Rusije sa mnogim političarima u regionu.

Dok mi živimo običan život nešto se krupno dešava, neki sukobi su stavljeni pod kontrolu dok drugi polako tinjaju no iza svega stoji jedna globalna trgovinska trka kojoj je svrha kupovina oružja. Često ta trka dovede do toga da neke zemlje završe sa sankcijama dok one druge ostanu bez novca.

Tu igru uglavnom vode veliki vojni savezi, velike vojne sile koje svoju tehnologiju i oružje prodaju onima kojima oni žele. Međutim neki veliki narodi su se u međuvremenu osjećaju jačima, suverenijima i stabilnijima pa su im tako savezi poput NATOa sve manje potrebni.

Jedna od takvih zemalja je svakako i Turska koja je jasno pokazala u proteklom periodu da može gopolitički da se nosi i sa Istokom i sa Zapadom te je jasno stavila do znanja da želi da bude glavni energetski čvor u jednom dijelu Evrope i Azije.

Zbog toga je takvim zemljama, potpuno neprihvatljiv jezik ucjena i prijetnji koji se sve intenzivnije može čuti iz Brisela. Međutim, istorija poznaje mnoge načine za destabilizaciju zemlje, jedan od njih smo proživjeli svi mi koji smo devedesetih godina živjeli u Jugoslaviji i takav scenarij se ne smije ponoviti ekonomski i vojno stabilnim državama a posebno ne u državama članicama NATOa.

No, ni u NATOu ne cvijetaju ruže, velike zemlje poput Njemačke ne žele da troše novac na kupovinu oružja iako su glasovi i pritisci iz Amerike sve jači i oštriji dok novi predsjednik Amerike ne pokazuje osjećaje ni naklonost prema onima koji mu ne donose novac.

Zbog toga se nije suludo zapitati šta bi bilo kad bi bilo, ša bi bilo kada bi neke zemlje izašle iz NATOa ? Da li bi se stvari promijenile, kako bi reagovala Amerika kojoj su danas potrebni savezni ali ne po svaku cijenu ili Amerika koja sve intenzivnije govori mi ti možemo uraditi i sami ?!

Bosanskohercegovački čovjek će se onda zapitati a gdje smo tu mi ? Ko će nama pomoći kada Amerika više nikoga ne pita ništa, čak se zanemaruju i glasovi velikih i bitnih zemalja Evropske unije pa čak i kad govorimo o velikim pitanjima poput pitanja Irana koje se u ovom periodu sve intenzivnije stavlja na sto.

Zbog tog pitanja, ali i zbog sankcija Iranu o kojim se sve intenzivnije priča na našim pumpama cijene goriva sve više rastu kako kod nas tako i u zemljama Evropske unije.

Možete biti sigurni da će građani Evropske unije da pitaju svoje političare zašto se to dešava i zbog čega ponovo visoku cijenu plaćaju građani? Naravno da brzog odgovora neće biti jer Evropska unija zbog svojih poslovnih veza sa Iranom neće moći djelovati tako brzo tim više što je zavisnost od uvoza energenta u Evropi mnogo veća nego zavisnost od uvoza energenata u Americi.

Zbog toga će se svako normalan zapitati zašto su sada svijet potrebni sukobi sa Iranom, zemljom sa najbogatijom istorijom, zemljom koja ima nuklearnu bombu i zemljom koja ima 80 miliona ljudi.

Šta se praktično dešava na terenu ? Svijet očekuje promjene, logika je jasna, promjene su se desile u Jugoslaviji, promjene su se desile u Iraku, Libiji pa djelomično i u Siriji zašto se ne bi mogle desiti i u Iranu.

Čovjek se pita šta mu je činiti, razmišljanje o sankcijama Iranu, nuklearnom programu u toj zemlji, odgovoru Izraela na takve prijetnje ali i reakcijama zemalja poput Katara i Saudijske Arabije, razmišljanje o ratu u Siriji itd… Ništa od toga nam neče napuniti ceker i staviti ručak na sto.

Međutim treba razmišljati lokalno Evropska unija koja nama kroji kapu se sigurno neće pridružiti sankcijama kojima se prijeti Iranu, Kina će i dalje uvoziti naftu iz Irana i samim tim se neće staviti na suprotnu stranu. Međutim Evropska unija a samim tim i Njemačka će morati dobro da razmisli jer energenti iz Irana mnogima jesu potrebni ali su i skupocijeni automobili iz Njemačke potrebni mnogim Amerikancima što znaći da bi opredjeljenje Evropske unije ka Iranu mnogo koštalo primarno drage naše komšije iz EU no tu situaciju još treba značajno promatrati.

Pitanje je ipak gdje smo tu mi, stanovnici Bosne i Hercegovine koju niko neće a svako svojata, zemlje koja je mirno ugostila i ispratila Erdogana i zemlje u koju će kako se sve intenzivnije priča uskoro stići Lavrov.

Šta to govori o nama, da li smo i dalje provincija velike Turske ili provincija još veće Rusije ? Glasovi iz naše zemlje su sve intenzivniji, građani jasno poručuju da ne želimo biti provincija, ne želimo da nas posjećuju strani državnici i radimo na tome da u narednom periodu budemo ono za šta smo se borili a to je nezavisnost, suverenost i nedjeljivost.

Koliko je to moguće u vremenu i zemlji koja je do kraja podijeljena, zemlji u kojoj različite političke struje govore jako zastupaju integracije u EU i NATO a ne vide da su polja na šahovskoj tabli svijeta značajno izmiješana, koliko je to moguće u zemlju u kojoj se dešavaju značajne podjele unutar jednog naroda dok se intenzivno vodi kampanja protiv drugih i navodno toliko drugačijih.

Zašto nam onda dolaze gosti ? Zbog čega ti gosti žele da govore kod nas i zašto govore umjerenije, staloženije i sa mnogo manje žara nego što se dešavalo do sada ?

Primarno, lideri velikih zemalja vide raspored igrača mnogo jasnije, našima mnogo toga još nije jasno. Retorika Ruskih diplomata koliko i retorika Turskih diplomata jeste prilagođena rasporedu igrača na terenu.

Oni koji nas posjećuju ili će nas posjećivati u narednom periodu možda više nisu isti oni koje smo slušali nekada kako u zapaljivom tonu pričaju o istoriji Balkana. Možda su oni upravo ti koji sada na naše prostore dolaze sa više razumijevanja i sa više uticaja na lokalne političare koje do sada niko nije mogao obuzdati.

Prvi primjer za to je glavni negativac u BiH, Milorad Dodik kojeg političari iz Federacije optužuju za sve i svašta, međutim nakon Erdoganove posjete retoriku je promijenio upravo on, Milorad Dodik je spustio loptu i rekao da ne vidi nikakav problem sa posjetama stranih zvaničnika ovoj zemlji.

Stvari su dakle jasne, komšijama ne smetaju skupovi u Sarajevu, narodi u BiH ali i entiteti na te skupove gledaju blagonaklono ali slične skupove zabranjuju Njemačka i Holandija, zapravo zemlje Evropske unije kojoj mi toliko stremimo.

Pitanje je hoće li nam EU zamjeriti ? Sigurno je da hoće ali EU sada mora čak i nama gledati kroz prste jer se priča o ljudskim pravima, korupciji i integracijama polako istopila a EU zna da na ovaj prostor ne pretenduju samo oni nego i mnogi drugi svjetski igrači pa samim tim narodna poslovica „Ko prije djevojci, njegova djevojka“ na našem terenu može postati jako popularna u narednom periodu.

Međutim, kako će EU reagovati u vremenu kada Makron govori kako EU neće primati nove članice dok u Italiji imamo novu vladu koja je iznimno evroskeptična, mnoge zemlje već odbijaju ili su trajno odbile migrante.

Čemu se onda nadati u vremenu kada Njemačka pravi ustupke Americi, Turska se približava Rusiji a sve se intenzivnije govori da je banka Njemačke kao i privreda te zemlje u teškom stanju dok s druge strane Amerikanci vrlo rado kupuju Njemačku tehnologiju i automobile.

Međutim tržišta ima ali tržište Amerike je za EU ipak najvažnije, a mi e pa mi ćemo se već snaći na nama je da skontamo kako i s kim – na nama je …

Ostavite komentar