Četiri godine propuštenih prilika za obrazovanje u Kantonu Sarajevo

Piše : Mario Vukasović

Ako danas, u četvrtoj godini mandata aktuelnog Ministra za obrazovanje, nauku i mlade KS, retrospektivno pogledamo šta smo uradili i dokle smo došli, vidjet ćemo da se radi o priči temeljenoj na velikim obećanjima, koja u praksi ili nisu realizovana, ili bolje da nisu.

mario

Na samom početku mandata Ministarstvo za obrazovanje, nauku i mlade KS je postavilo sebi cilj da izmijeni ili donese sve veće zakone u okviru resora. Prvi zakon iz oblasti obrazovanja koji smo razmatrali bio je Zakon o naučnoistraživačkoj djelatnosti KS, koji je i bio prijeko potreban da bi se uredila ova oblast, no propis je na kraju donešen uz uvršten član zakona koji kaže da se za nauku ne može izdvojiti više od 2% budžeta. Ovakav nelogičan Zakon, gdje bi se nauka trebala afirmisati, a ne ograničavati,  rezultat je niza nespojivih kompromisa na koje je Ministarstvo pristalo da bi zadovoljilo sve interesne skupine okupljene oko ove oblasti.

Danas vidimo da je praksa nezamjeranja i zadovoljavanja stranačkih i drugih interesa postala ustaljena politika kod donošenja svih preostalih propisa iz oblasti obrazovanja.  Nekada početkom 2017. godine pojavila se priča o racionalizaciji u obrazovanju, još jednoj promašenoj i nejasnoj namjeri ministarstva. Prema dokumentu i analizama koje su došle iz ministarstva, u planu je bilo zatvaranje 10 osnovnih škola, no nakon pritiska javnosti i od toga se odustalo, dok izgradnju škole na Aneksu čekamo već četvrtu godinu. Priča se o normativima i standadima broja učenika u razredima kada se trebaju zatvarati škole, no simptomatično je da ni riječi o tome kada govorimo o djeci sa poteškoćama u razvoju i asistentima u nastavi.

Nakon toga na usvajanje su nam redom došli Zakon o obrazovanju odraslih, zatim osnovnom, srednjem, a na kraju i visokom obrazovanju, od kojih su tri bila u proceduri po godinu dana, te mijenjale oblik 4-5 puta u odnosu na izvornu verziju. Ministar je dopustio da se politika uplete i onda kada raspravljamo o obrazovanju djece.  Ovo je dovelo do toga da danas imamo zakone u obrazovanju koji su u velikoj mjeri nelogični, sadrže parcijalna i nejednaka rješenja, u nekim slučajevima pogoduju pojedincima, a ono što je najveći problem jeste da više nismo ni sigurni ko zapravo upravlja obrazovanjem.

Ministarstvo je donošenjem takvih zakona u određenoj mjeri dopustilo upliv dodatnih subjekata u sam proces obrazovanja tamo gdje im nije mjesto, a veliki broj uvedenih noviteta u obrazovanje danas više izgleda kao rezultat sumnjivih poslovnih dogovora, nego kao rezultat ozbiljne analize u oblasti obrazovanja. Jedna od velikih priča Ministarstva bio je projekat elektronskih učionica, a temelj za ovako nešto bio je novi Zakon o osnovnom odgoju i obrazovanju, gdje je povećan fond sati za časove informatike. Vrijednost projekta “Elektronske učionice” u dvije godine iznosi 2 miliona KM, te je ponuđač opreme izabran tenderskom procedurom u kojoj je “nacrtanim” specifikacijama favorizovan tačno jedan proizvođač tableta. Iako je dokumentaciju preuzelo oko 30 kompanija, zbog postavljenih uslova samo se jedna prijavila i dobila posao.

dfgdfgvcvcvc

Da danas ovaj projekat u koji je uloženo 2 miliona KM radi kako treba, da djeca zaista imaju priliku realizovati ono što je isprva zamišljeno, danas bi mogli pričati o tome da li je projekat isplativ ili ne. Ovako, danas kad učenici i nastavnici jednoglasno u nebrojeno primjera tvrde da je projekat promašen, ne možemo da se ne pitamo, da li su elektronske učionice uvedene da bi djeca nešto novo naučila ili da bi se prodali tableti?

Da ovo nije izdvojen slučaj kada je u pitanju sumnjiva saradnja ministarstva sa privrednim licima na račun budžeta, govori nam i primjer u kojem je djeci u školama podijeljeno 27.000 “Kupujmo domaće” “albuma”, bez da je ministarstvo uopće vidjelo šta se dijeli, a što je ministar i sam potvrdio u medijima. Na kraju, djeci od 1-6 razreda je podijeljen reklamni katalog za salame, slatkiše i druge namirnice koje je ministarstvo samo stavilo na listu onih kojih u školama ne bi trebalo biti. Djeca da bi učestvovala u nagrednoj igri trebaju kupiti sve proizvode iz „albuma“ i zalijepiti bar kod na predviđeno, a pod domaćim proizvodima našlo se mjesto i za reklamiranje novih i polovnih automobila.

Da je Ministarstvo u ovom mandatu vješto u tenderskim procedurama, pokazuju nam i primjeri nabavke vatrodojavnih sistema i opreme za skijanje za osnovne škole po principu “usitni pa kupi”. Iako niko ne dovodi u pitanje potrebe za  vatrodojavnim sistemima u školama i iskrene namjere da sva djeca dobiju priliku da skijaju, što smatram zaista odličnim projektom, ipak ne možemo a da ne primjetimo da je zakon pri nabavci izigran.

Kako Zakon o javnim nabavkama nalaže pokretanje transparentnih postupaka u slučaju većih iznosa za nabavku, Ministarstvo je u oba slučaja odlučilo izigrati zakon tako što će umjesto da samo raspiše tender, za zajedničku nabavku, novac, iznos do 7.000 KM prebaciti školama kako bi one izvršile same narudžbu po principu direktne pogodbe, jer za taj iznos tenderska procedura nije potrebna.

Interesantan je i slučaj nabavke fudbalskih i rukometnih golova za škole. Iako je prvobitno planirana nabavka preko 90 ogolova za 136.000 KM, na kraju je kupljeno njih 45 za isti iznos nakon što je tender četiri puta obaran i vraćan na početak. Na kraju je izabrana najskuplja ponuda, ostale su odbačene, a ona najjeftinija pod izgovorom “nelogično niska ponuda”. Danas od 20 škola koje su dobile golove, njih pola ne može koristiti golove zbog tehničkih razloga.

Pored toga što imamo rasipanje budžetskog novca, imamo i jako nezadovoljne prosvjetne radnike. Iako deklarativno težimo Finskom modelu obrazovanja, gdje prosvjetni radnici imaju najviši status u društvu,  danas u našem zemlji imamo ljude koji više od ičega vole prenositi znanje drugima, ali ih se stalnim donošenjem novih pravilnika od strane ministarstva, i postavljajući im krute okvire rada, pretvara  više u administrativne radnike. Danas više razmišljaju o tome kako zavesti dosije učenika, pedagoški karton, kako napraviti planove testiranja i ispitivanja koji će se poklopiti sa planovima drugih kolegica i kolega, nego kako će kvalitetno obaviti nastavu, jer ih je na to obavezalo ministarstvo svojim propisima. Djeca i nastavnici pretvaraju se u brojeve, norme, mašine, gdje je jedina svrha i bit postalo da li će se zadovoljiti okvir, da li će biti jedan test ili dva, da li učitelj smije ili ne smije upisati ocjenu, uvodeći stalne suvišne evaluacije znanja koje predstavljaju stres za djecu. Ide se dotle da se uređuje kakve cipele nastavnik smije nositi tokom te iste evaluacije, ali se ne riješava problem asistenata u nastavi koji je jedan od bitnijih.

Najnovije dostignuće jeste što će učitelji i nastavnici provoditi 8 sati radnog vremena u školama, ne uzimajući u obzir specifičnog njihovog posla. Veliki dio učiteljskog i nastavničkog posla je priprema, a pripremu će vršiti u školama gdje? U kojim kancelarijama i na kojim računarima? Na kraju će veći dio posla opet morati nositi kućama, dok će preko dana sjediti u zbornicama, pa i onda kada nemaju nastavu.

U četvrtoj godini mandata ove Vlade KS i ovog ministra, nisam siguran da možemo reći da smo zakoračili i napravili napredak u obrazovnom procesu i da možemo biti zadovoljni onim što je urađeno. U ponedjeljak, 2. aprila počinje PISA testiranje u kojem će po prvi put učestvovati i učenice i učenici iz naše zemlje, a ocjena se daje na nivou kompletne države. Dok nam nikakva godišnja, interna, eksterna i druga testiranja, na način na koji to provodi Ministarstvo za obazovanje, nauku i mlade KS, neće reći previše toga, rezultati ovog testiranja će nam dati jasnu sliku gdje se nalazimo u međunarodnim okvirima kada govorimo o kvaliteti našeg obrazovanja i šta nam je raditi u budućnosti.

Ostavite komentar