I zičara i uspinjača i radost i tuga …

Pise Alma Sarajlić

Radiče, proradiče i opet biti i zičara i uspinjača, ali sad već neke druge kabine i neka nova mladost.

Stanovala sam, nekad, blizu žičare, pa svake nedelje porodično do Trebevića, sem ljeti, kad smi išli na more i u Semizovac. Nosila skije, sanke, mamine mirišljave kifle i čaj u termos boci, one staklene, one što se lahko razbijale i onda ponedeljkom u školi se hvalila da sam se spustila na skijama od Dobrih voda do kuće.

U kabini smijeh, majčina upozorenja i naše skakanje i prebacivanje s jedne strane na drugu, prepoznavanje kuća, eno naše kuće, eno tetke Almase, eno Azrine i …gledali znatiželjno šta rade u kabini iz drugog smjera, plazili se, kreveljili i ono opet opomene i prijetnje mamine za ubuduće, koje nikad nije realizirala.

Onda…Tinejdjerka, ja gledam s kim od raje u kabini da budem, ono kao slučajno, neka i simpatije tu, neka se u uskoj kabini koljena nevino dotiču, ramena, ruke i blago rumenilo …

Prodje još par godina i sad već na Trebević se odlazi sa momkom, nespretno se pokušava propustiti drugi ljudi, da bi bili sami u kabini,i ako se uspije, onda je to drhtaj i strepnja, puno divnih, brzih, ponekad i divljih poljubaca, puno nespretnih zagrljaja, puno milovanja, puno radosti i puno suza. Koliko samo ljubavi su one kabine svjedočile, koliko početaka, ali i raskida. Da to je bila naša uspinjača, naša žičara, naša mladost, nekad…Evo danas, nove kabine kreću put Trebevića, probno, ali u aprilu,…lijepih boja, široke, prostrane, za neku novu djecu i nove ljubavi. Mi, moja generacija će samo sjetno gledati, voziti se ovim novim kabinama, jer volimo Trebević, ali sa mislima i sjećanjima nekim tamo dalekim i dragim i tužnim i sjetnim…

Ostavite komentar