Jedan me narezili, drugi lektimisa, sve u jednom satu oliti sahatu u Kraljevoj Sutjesci

Pise Alma Sarajlić

Volim malo prošnjuhati po malim mjestima, pogotovo historijski značajnim, nadjem interesantnih stvari, tražim divne stare kuće obidjem i vidim bogomolje, malo popričam sa lokalcima i nekako mi lijepo i životno i vraćam se kući sa novim saznanjjima.

Dodjoh u Kraljevu Sutjesku i umili mi se zvuk vode Trstionice odmah, sarmantno i nametljivo. Ispred kapije sam za ulaz u Franjevacki samostan. Desno tezga sa voćem, lijevo vijore se majice i džemperi. U parku samostana tisina, kip Katarine lijevo, sjedi i prijestolju, sjetnog pogleda i prekrštenih ruku, spuštenih u krilo, a prijesto skroman. Vrijeme je bogosluženja, ipak samo malo da pogledam. Stvarno sam bila tiha, nisam odmahla od ulaznih vrata, odslušah dio propovijedi, i Aleluju i izadjoh. Pogledah na ploči pred ulazom imena umrlih, vrijeme služenja mise, pogodnosti i pravila krštenja, kao i vjenčanja.Udišem mir i smiraj u parku, kad neki mladji muškarac reče :-Kad starije gospodje napuštaju propovijed kako će tek mladje.” Otvorih usta da kažem nešto, ali shvatih da ne treba i odšetah dalje.

Tu je i trgovina Brkin dućan, sad zatvorena a na vratima zalijepljena potražnja-Molimo dužnike da vrate dug. Nigdje Brke da pitam fajdiše li ova molba. Odoh do kuće Dusper, gradjena pretpostavljaju poćetkom 19 vijeka u osmanskom stilu, potom dogradjivana, obnavljana. Spoj šindre, puno drveta i verandi, pa čerpića i kreča. Prelijepa, ali uvijek zatvorena i kao da gravitacija jača i pokazuje svoju nadmoć nad krhkom gradnjom, te me ne napušta osjećaj da će se jednostavno urušiti. Zanesena, iznenadi me muški pozdrav. Mladi policajac objasni da je potreba da ne lektimiše, upotrijebio je neki izraz, ali ja zaboravila. Mlad, simoatičan i radi svoj posao. Tako čuvaju svoju kasabu od nepoznatih. Valjda neobično da zaluta neko u ovu zabit mimo ljeta i vedrih dana. Popričasmo mi još o svačemu i ja nastavih svoj obilazak.

Gledam stare kuće koje vrijeme grize, jede i koje nestaju. Žao mi te ljepote i moje nemoći.

Dodjoh i do džamije gradjene 1463 godine za vrijeme sultana Mehmeda II el-Fatih. Navodno nije promijenila značajno svoj prvobitni oblik. U haremu je i šadrvan, stari i novi nišani i onaj mir tako ugodan i blagodatan koji prati i bivstvuje uz bogomolje. Džamija zaključana, ali se popeh na verandu, prelijepim ćilimima zastrta i vidim otvorene vrata od musandare, pogledam, neko razvalio bravu i šteku. Ih, vala. Džamija, mala, mihrab skroman, malo zidne dekoracije, ali vedrinu, razigranost i životnost, daju divni, očuvani i prelijepi bosanski ćilimi kojim je džamija zastrta. Sve je tu, te prostirke, kožice, mikrofoni, tespihi, u prizemlju i knjige, samo je brava razvaljena i ne znam gdje je kutija za prilog džamiji.

Još malo šetnje drugom obalom rječice , Trstionice, posjetih Partizansko groblje, zaboravljeno i bezimeno. Ponovo potvrdih protok vremena, njegov značaj i jednostavno se nametne misao o prolaznosti našeg bivstvovanja na ovom dunjaluku i štete gubljenja i zamaranja sa stvarima koje ne možeš promijeniti. Jazuk brate ili što bi Jesenjin rekao: Gost sam samo gost slučajni zemljo moja na tvom tlu.

Ostavite komentar