Sve naše ratove je dobila banka, Svjetska banka

Piše : Tarik Kapetanović @ka5an

Kako starim sve sam manje tolerantan prema starijim generacijama koje nas žele kupiti pričom o zajedništvu, miru, spavanju po livadama i vrletima bivše Jugoslavije, jeftinim izletima u Poljsku, Češku, Slovačku ili Bugrarsku te o rumenim djevojkama koje su sa širokim osmijehom dočekivale mlade Jugoslovene.

Tarik

Preko glave mi je i priče o čekovima i rastrošnosti koju su doživljavali naši zemljaci kada bi odlazili za vrijeme Jugoslavije u te zemlje te o njihovom odnosu prema lokalnom stanovništvu koje je jedva čekalo da im nešto proda ili im se poda.

Međutim ima Boga pa i na najsuroviji način. Tu poslovicu su iskusili svi oni koji su se tih osamdesetih rastrošno ponašali a onda se preko noći povukli čim je pala čelična zavjesa i nastala potpuno nova politička situacija.

Tada smo se osvijestili, možda na početku ne dovoljno ali dovoljno dobro čim smo počeli voditi ratove, čim smo doživjeli bombardovanja i osjetili prve posljedice konzumiranja osiromašenog uranija koji je stigao i u Bosnu i Hercegovinu na krilima oslobodilačkih NATO bombi.

Mnogo toga smo preživjeli, ali Svjetsku banku čini se nećemo jer je upravo ona dobila rat na ovim prostorima. Kao jedina stvarna pobjednica, ona nam može reći da proživljavamo period drastične promjene u standardu života, barem kada govorimo o zemljama sa početka ovog teksta.

Neke od nabrojanih zemalja bi ovaj region možda za narednih tridesetak godina i mogao stići, ali ako je vjerovati Svjetskog banci  Poljake, Čehe i Mađare nećemo stići nikada ili nikada više.

Svjetska banka u svom izvještaju priznaje da smo 1989. živjeli mnogo bolje nego tadašnje zemlje Varšavskog pakta ali nam je kako stoji u izvještaju već 1995. postalo mnogo gore, zapravo nije nas bilo na mapi boljitka.

Ratovi, privatizacije, pritajene kolonizacije su nam došle glave. Ni Daytonski sporazum nam nije mnogo pomogao iako smo neposredno nakon njega a kako tvrde pobjednici malo bolje živjeli, no u odnosu na naše dotadašnje sunarodnjake Slovence bili smo debelo zaostali.

Svjetska banka nam dodatno doljeva ulje na ranu, pišući u svom izvještaju da je naš napredak usporen zbog nezaposlenosti i niske produktivnosti. Kažu da premalo sposobnih za rad u suštini radi a kako navode i oni koji rade neće da rade kao poljoprivrednici.

Kaže nam Svjetska banka da ako se nastavimo tako ponašati nećemo moći ništa ni izvesti, te da trebamo gledati u pravcu Slovenije koja izvozi skoro kao i Slovačka.

Ruku na srce, eksperti iz Svjetske banke nisu ružili samo poslodavce u realnom sektoru nego i političare koji trebaju da urede zakone kako bi smanjili dažbine na platu, na poreze i doprinose.

Sjetila se Svjetska banka i penzionera pa kaže kako nije dobro to što u penziju odlazimo mladi, te da čak polovina naših penzionera ima ispod 60 godina te da moramo ozbiljno razmisliti o tome da u zakonu moramo pomjeriti dobnu granicu za odlazak u penziju jer sa 60 godina smo previše mladi a sa 45 godina ne možemo nikako biti toliko umorni da odustajemo od aktivnog rada bez obzira na to šta smo u tih 45 godina preživjeli u odnosu na radno osviještene građane EU.

Oni koji su dobili sve naše ratove nam dodatno poručuju da razvoj možemo ubrzati samo ako povećamo makroekonomsku stabilnost i ako ojačamo privatni tj realni sektor i intenzivno počnemo raditi na poboljšanju poslovnog ambijenta što samo po sebi znači da trebamo sami da otklonimo zamke pri zapošljavanju, tj  kaznimo robovlasnike koji trenutno ne uplaćuju socijalno i penzino državi, radnicima ne dozvoljavaju pauzu i tjeraju ih da rade za 200 eura mjesečno.

Međutim to kako navodi Svjetska banka i nije toliko bitno, najbitnije je da unaprijedimo rad povlaštenih, onih koji su završili na budžetu te da reformišemo njihove institucije u čijoj je izgradnji aktivno učestvovala niko drugi do Svjetska banka.

Kako navode u svojoj naredbi, hitno moramo odstraniti sve one koji žive na račun realnog sektora i primaju dobre plate i naknade uživajući na budžetu. Kažu da to moramo uraditi mi interno bez njihove eksterne pomoći jer nam sve više stanovnika odlazi a i broj siromašnih se rapidno povećava.

Kažu naši dušebriznici da iako mi živimo krizu, globalna kriza nas nije zaobišla, štaviše ona je bila super izgovor za otupštanje hiljada radnika, te da oni naši pobjednici nemaju dobro mišljenje o ekonomskoj politici u našem regionu.

Zbog toga je jasno da sebi moramo priznati ko je stvarno vodio, ko dobio a ko izgubio naše ratove. Ko je najveća žrtva i ko će žrtva tek postati. Tim više je jasno da starijima moramo začepiti usta kada počnu govoriti o bajkovitim putovanjima sa početka ove priče.

Za moju generaciju je odlazak na izlet uspjeh, svaki odlazak na more je mega dostignuće a rad u realnom sektoru nije dobar ma koliko nam tu mantru pobjednici naših ratova ponavljali kao papagaji.

Ostavite komentar