Gde je nestalo zlato Komunističke partije?

Ogromne količine novca iz blagajne komunističke partije nestale su padom tadašnjeg političkog sistema.

komunizam_pixabay

Kad se Sovjetski Savez 1991. godine urušio, bilo je mnogo glasina o sudbini zlatnih rezervi Komunističke partije. Neki istoričari i novinari vjeruju da su neki partijski funkcioneri prikupili ogromne novčane iznose pa ih tajno prenijeli na inostrane bankovne račune.
Komunistička partija Sovjetskog Saveza oduvijek je bila više od političke stranke. Uživajući u monopolu moći do kraja osamdesetih godina, gornji slojevi Partije – Središnji odbor i Politbiro – postojali su kao zasebna država, a mnogi od tih funkcionera uživali su privilegije koje nisu bile uvijek legalne.
Početkom devedesetih godina, ubrzo nakon propasti Sovjetskog Saveza, nekoliko izvora utvrdilo je da je oko 10 milijardi dolara partijske riznice nestalo bez traga, a većina Rusa bila je sigurna da je novac ukraden.
Viktor Mironenko, bivši šef Komsomola, organizacije mladih partijaca, spomenuo je u intervjuu da je nedugo prije pada Sovjetskog Saveza Partija imala milijarde dolara. Izvori za takvo bogatstvo bili su različiti, od mjesečnih članarina redovnih članova Partije (1990. godine je bilo riječi o oko 19,5 miliona članova), uključujući i Fond za zaštitu mira s oko 4,5 milijardi rubalja (2,6 milijardi dolara).
Teško je tačno reći da li je Mironenko bio u pravu u vezi s tim iznosom. Arhivi stranaka bili su odvojeni od državnog proračuna, a samo su visoki funkcioneri imali pristup podacima. Odgovarajući na pitanje: “Ko je ukrao taj novac?” Mironenko je slegnuo ramenima: “Nema pojma. Nisam ja.”
Viktor Geraščenko, bivši direktor Državne banke SSSR-a, potvrdio je 2011. da je u prema izvještaju Središnjeg odbora bilo mnogo novca, ali je sve 1991. godine misteriozno nestalo.
Situacija je sigurno izgledala vrlo sumnjivo, posebno nakon niza misterioznih smrti. Krajem avgusta 1991, šest mjeseci prije kraja Sovjetskog Saveza, Nikolai Kruchina, finansijski sekretar Partije koji je bio blizak Mikhailu Gorbačovu, ispao je kroz prozor i umro.
Njegov prethodnik Georgi Pavlov, koji je 18 godina vodio poslovanje stranke, sledio je Kruchininu sudbinu mjesec dana kasnije. Treći bankar, Dmitrij Lisovolik, koji je vodio američki sektor međunarodnog odjeljenja Centralnog komiteta Komunističke partije i koji je bio usko povezan s gotovinskim tokovima, također je nekoliko dana kasnije pao kroz prozor.
Usprkos takvim čudnim okolnostima, vladini zvaničnici tvrdili su da “zlato Partije” nikada nije postojalo, i naravno da su takve tvrdnje naišle na skepsu u javnosti. Sumnjive smrti, međutim, još uvijek nisu mogle da odgovore na glavno pitanje – gdje je novac otišao?
Znatiželja i želja za pravdom nisu bili glavni faktori koji su motivisali ruske vođe da traže “zlato stranke”. Nakon što je nova Rusija rođena na pepelu Sovjetskog Saveza, očajnički joj je trebao novac. Izgubljeni milioni mogli su puno da pomognu. Da bi pronašli novac, Yegor Gaidar, premijer u vladi predsjednika Borisa Jeljcina 1992. godine, unajmio je i privatne detektive iz Krolla, svjetski poznate američke istražne agencije.
Prema Gaidarovim memoarima, ruska vlada je prestala da traži jer Amerikanci “nisu pronašli značajne informacije”. Na kraju, vlada nikada nije objavila izvještaje koje je dostavio Kroll.
Pa šta je moglo da se dogodi s novcem? 
Prema jednoj verziji događaja, mogući lopovi mogli su da sakriju “zlato partije” na tajne bankovne račune u Hong Kongu koristeći svoje kineske veze.
Krajem 1980.-ih i tokom ranih 1990.-ih, banke u Hong Kongu su anonimno vodile mnoge račune i nisu sarađivale s međunarodnim istražiteljima kad su od njih tražili ključne podatke (za razliku od, na primjer, švajcarskih banaka). Ostale zemlje u kojima bi novac mogao da nestane uključuju Kipar ili Liban.
Ako novac ipak nije otišao u inostranstvo onda je “zlato partije” odavno rasprodato, rascjepkano u manje količine i poslano desetinama banaka širom sveta, a vjerovatno nikad neće biti pronađeno.
Još jedna teorija sugeriše da novac nikada nije napustio Rusiju. Visoki funkcioneri stranaka, zabrinuti zbog smrti socijalizma, oprali su novac u zadrugama i javno-privatnim zajedničkim poduhvatima koji su se pojavili krajem osamdesetih, a to je dovelo do stvaranja prvih velikih koncentracija privatnog kapitala u post-sovjetskom dobu.
Jedino što je sada jasno je da vjerovatno nikada nećemo saznati šta se tačno dogodilo s ogromnim količinama novca komunističke partije. Također, većina stručnjaka slaže se da nije bila organizovana zavjera starih komunista koji su ukrali “zlato partije” u pažljivo orkestriranoj pljački. Dok je brod socijalizma tonuo, svaki čovjek je igrao samo za svoj interes kako bi sebi osigurao početnu prednost u novom, kapitalističkom, svetu.

Ostavite komentar