OTIŠLA JE NA PUT U NEZABORAV: Doviđenja, teta Nado!

Šta je to smrt? Možemo li ikada biti spremni  na odlaske i umijemo li se pomiriti s tim da nekoga sutra više neće biti?

21467-8

Ne. Nikada.

Piše: Belma Krajišnik

Kada odlaze dragi ljudi, iza njih ostaju duboko urezani i utabani tragovi. Ostaju djela. Riječi. Ostaju priče, osmijesi i sve emocije koje su izazivali kod onih koji su ih voljeli, manje ili više.

Ona je bila i ostaće neko koga su svi voljeli. Sada je otišla na put bez povratka.

Bila je i ostala dio svih nas. Dio naših života, porodica, naših srca, našeg djetinjstva. Budila je posebnu emociju svojom smirenošću, toplinom, divnim duhom, susretljivošću i očima punim ljubavi.

O njoj su uvijek govorili samo najbolje. Svi koji su je znali, ali i oni slučajni prolaznici s kojima bi na sred grada stajala satima i pričala, unoseći im sav svoj duh baš onako kako je u svaku ulogu udahnula cijelu sebe.

Otišla je ona uz koju smo odrastali. Ona koja je glumačke ljestvice visoko postavila. Toliko visoko da će teško ikada iko da ih dostigne. Otišla je dama čije je bitisanje bilo toliko značajno da je istinska čast što smo bili dio vremena u kojem je ona živjela.

Tješi me da Gospod sprema veliki projekat, pa redom uzima one najveće.

Neka vas Bog nagradi za svaku jezu koju ste nam izazvali, za svaki osmijeh koji ste nam izmamili, za svaku suzu koju smo pustili zbog vas, za radost, za unikatnost.

Neka vas nagradi za život i vrijeme u kojem smo zajedno disali.

Nema riječi kojima se na pravi način može opisati praznina koja će ostati.

Laku noć, teta Nado. Doviđenja, mama Mumi mog djetinjstva, Mubera moga puberteta, Hasanaginice moga života.

Krenuli ste na put u nezaborav. Put popločan nebrojenim glumačkim pričama i obilježenim neponovljivom emocijom. Ostaće sretne uspomene i doživotni naklon na spomen vašeg imena.

Hvala vam za sve.

Ostavite komentar