ŠTA ČEKAŠ, ŠTO SE NE UDAJEŠ? Majko, gdje je pobjeglo moje djetinjstvo?

Piše : Belma Krajišnik

Dugo već po glavi prebirem ovu temu. Hiljade mi pitanja pada na pamet. Hiljade misli i, nekako, poljuljanih osjećaja.

page-2

Kada dođe pravi trenutak za shvatiti da odrastamo i da nas stižu godine? Smiješno je, zar ne? Smiješno da neko sa dvadesetšest misli – hej, pa ja starim!

Ne znam, sjedila sam i razmišljala o svom djetinjstvu. O svom i o djetinjstvu mnogih oko mene.

Mislila sam o razdraganosti, veselju, svakodnevnom životu po principu „udri brigu na veselje“. Mislila sam o danima kada sam, uzevši od roditelja poneku marku, mogla provesti po cijeli dan trčeći oko zgrade, unoseći nastavnici Almasi drva s Vildanom, Sančom, Ajnom, Mirzom, Almom, Anelom. Radovale su nas i najmanje stvari. Sva djeca iz komšiluka u Slađinom novom autu u koje može stati troje odraslih. Radovalo nas kad teta Mirjana skupi cijeli komšiluk, kupi najveću lubenicu koja postoji i kad svi, bez truna opterećenosti, uživamo ne gledajući na sat.

Mi u to vrijeme nismo mislili o godinama, nisu nam padale na pamet stvari koje će nas sustizati u životu, a sada, kad postajemo zreliji, shvatamo da naši roditelji tad možda i nisu bili neopterećeni. Možda su njih tad mučila pitanja koja muče mene sada.

Ko zna!

Ovih dana mnogo ronim po uspomenama, rovim po sjećanjima, ulazim si duboko u kosti. One, koje me povremeno zabole. Rovim po dalekim putevima, prehodanim stazama i vjetrovima koji su nam nekad milovali lice.

Mislim o toplijim ljetima, posebnom mirisu proljeća i jasno osjetim težinu ruksaka iz prvog razreda, kada nisam gledala na raspored, nego ponosno trpala sve knjige u njega i u narandžastim tregericama pošla u školsku klupu.

Mislim o prvoj ljubavi i upaljaču kojim sam ugrijala iglu da bih bušila rupu na igračkici kako bih provukla konac kroz nju i poklonila mu kao lančić. O krađi jabuka, trešanja, o zajedničkim izletima i kupanju u rijekama, o probušenom čepu na flaši koja je takva mijenjala najskuplje puške na vodu.

Jer, o puškama nismo ni htjeli pomišljati.

Sad pomišljam o današnjici, o budućnosti. O vremenu kada mi je u mislima zavežljaj, ali ne ljubavnih pisama, nego računa koje trčim platiti nakon što završim posao. O ručku, zdravoj ishrani, o dovoljno sna. O pitanju „Šta ti čekaš, sve ti se drugarice iz škole udale i rodile djecu?“, o propalim vezama i nekim čežnjama. Mislim o pravilnom raspoređivanju novca, trčanju u kupovinu po brašno, ulje, šećer, so. Paljenju mašine, obojenim majicama kad pogriješim program na mašini. O začepljenim odvodima, gumenim rukavicama i pročepljivanju istih.  O kišom isprljanim prozorima, o gostima, sijelima odraslih, ozbiljnim temama, o odrastanju.

Možda sam sebična, djetinjasta, nerealna, možda živim s glavom u pijesku, ne shvatam poentu života, ali shvatam da bi dosta nas najradije vječno bilo razdragano dijete s mislima koje nosi vjetar, koje ne mora misliti ni o čemu, koje ne voli ozbiljne teme i odrastanje.

A, godine prolaze. Nepovratno. Surovo brzo.

Vidim to i osjetim u svakom majčinom uzdahu, bolovima u nogama i svakoj i najmanjoj bori na njenom, za mene, vječno mladom i najljepšem licu.

Pomalo me sve to brine.

Majko, šta nam to donosi sutra i gdje je nestalo moje djetinjstvo?

Izvor : http://radiokameleon.ba/2017/07/sta-cekas-sto-se-ne-udajes-majko-gdje-je-pobjeglo-moje-djetinjstvo/

Ostavite komentar