Možda niste znali : “Naši roditelji su insani zbog kojih mi moramo brutalno “upristojiti” politiku”

Piše : Tarik Kapetanović 

Moj otac, običan iskren stariji čovjek, penzioner, Ibrahim Kapetanović je neko ko je svoj radni vijek proveo u zemlji koja se zvala Jugoslavia . U toj zemlji je zasnovao porodicu, ostvario stambena i poslovna prava i počeo da živi s mojom majkom u bračnoj zajednici. Nedugo nakon toga dobili su i mene pa sam se i je u svom djetinjstvu na svu sreću barem malo okoristio o blagodati te velike i bitne zemlje koja se zvala Jugoslavija.

DC6inGFVYAAkLXH

Moje djetinjstvo je kao i djetinjstvo mnogih mojih vršnjaka prekinuo rat i počeli smo da shvatamo život na neki drugi često ružniji način. S druge strane moji roditelji su kao i mnogi njihovi vršnjaci iz starog vremena ostali sistemski zarobljeni u Jugoslaviji koja ih je nagradila redovnim platama, penzijama, vikendicama i stanovima te svim blagodetima normalnog života i življenja.

No našim su naivnim roditeljima, među kojima su i moji su populistički prodali priču, o cjelovitosti, nedjeljivosti, multikultiuralnosti i nezavisnosti neke nove zemlje i sposobnostima nekih novih lidera za koje su oni u naše ime naivno glasali.

Bili su naivno iskorišteni, a s njima smo bili žrtvovani i mi, njihova djeca koja su pod kišom granata i snajperskih metaka u Sarajevu dočekivala jutra i večeri ali i dane u kojima bi naši roditelji prodavali sve i svašta kako bi za skup novac kupovali preskup šećer, jaja, ulje i brašno a sve sa jednim ciljem a to je preživljavanje do vremena mira i blagostanja za koje su naivno vjerovali da će doći. Žrtve su bile ogromne, odricanja još veća ali je ta demokratija konačno pokucala na vrata.

S “demokratijom” su došli i novi lideri, političari i politikanti koji su zauzeli sve pozicije unutar zakonodavne i izvršne vlasti. Moji roditelji su se tada našli u čudu. Spremno su i pognute glave dočekali mirne dane penzije a meni su ponavljali kako su poštenje i obrazovanje faktori koji će me dovesti do uspjeha. No, ja sam tih ratnih godina upisao srednju školu i vidio da dolazi do velike podjele, primarno klasne, nakon toga i rodbinske a onda i one koja je razdvojila podobne od nepodobnih. Tada sam shvatio da nešto ne funkcioniše ali sam nastavio sa životom, bio sam višestruko kažnjen za sve, ali nisam shvatao zašto. 

Tak mnogo kasnije sam shvatio da ja nisam napravio ništa loše, ali mi je djed bio antifašista i partizan, drugi rođen u Sarajevu a roditelji obični radni ljudi koji se nisu znali nametati hvaliti i prezentirati onako kako je to novo vrijeme zahtjevalo od njih. Samim tim, ni mene nisu učili da se nametnem, da se “laktam” te da po potrebi budem ono što nisam i što moji djedovi nikada nisu bili.

Vrijeme je prolazilo, škole su se redale, srednja nakon nje fakulteti, nakon njih postidiplomski. Bilo je vrijeme da se dođe do vlastitog hljeba i zarade, ali ne lezi vraže, ne ide to tako. Nizale su se aplikacije, ugovori o djelu, minimalci i poslodavci čiji izrabljivački stav je nadilazio ponašanje robovlasnika koji su bičem tjerali mlade crnce da ginu u poljima pamuka.

Nebrojeno sam se puta pitao zašto je to tako, čim sam sve to zaslužio. Roditelji su mi časni pošteni ljudi, majka doktor koja je cijeli život provela u ambulanti vadeći i popravljajući zube a otac čovjek koji je svoje tehničko i radno iskustvo sticao u velikim svjetskim i domaćim kompanijama koje su poslovale u Jugoslaviji a koje su ga na kraju radnog vijeka nagradile poštenom penzijom ?!

Oca sam vidio i kao heroja u ranom djetinjstvu kada sam vidio da se odlazi u grotlo zapaljenog Sarajeva kako bi branio i čuvao građevinu u kojoj je danas smještena Općina Centar. Nikada neću zaboraviti ta jutra, izmaglica koja je bila mješavina paljevine i mirisa smrti i oca koji bi potpuno mokar u poderanom i poluizgorenom vojnom odjelu dolazio kući, te majčine oči koje su se caklile od radosti što ga vidi živoga.

Tada sam želio biti kao on, ali danas zahvaljujem što nisam imao dovoljno godina i što su Allah i Dayton pogledali na mene i moju generaciju koja nije doživjela “čari” prvih linija i sukoba prsa u prsa kako su to imali priliku da iskuse očevi većine djece iz Bosne i Hercegovine ma o kojoj da se “strani” radi.

Na sreću, preživjelo se, neke više sile su odlučile da nas u haosu ratnog Sarajeva ne stigne metak niti geler, ali su teški dani tek dolazili. Zaposlenje je za mene bila nemoguća kategorija, bez obzira na obrazovanje, spremnost za rad i godine iskustva. Tada sam počeo da shvatam da neke politološke teorije imaju praktičnu primjenu. Kroz glavu su mi prolazile slike profesora Esada Zgodića koji nam je neumorno ponavljao kako je najgora država rodbinskih veza.

Tada je počelo moje politološko i istraživanje, počeo sam da se bavim politikom, što je po sreću mnogih još uvijek indirektan i vrlo aktivan proces, ali sam oduvijek znao da ne smijem dopustiti da se politika bavi samnom i mojom porodicom, a znao sam da hoće čim joj se pruži prilika jer kako narod kaže, kurva je to ali sam ja negdje u sebi znao da se i kurve mogu i moraju upristojiti.

Na žalost, taj zadatak brutalnog “uprošćenja” politike je pao na mene i moju generaciju ali i malu ekipu ljudi koji žele, znaju i mogu da naprave promjene a okupljeni su oko ideje o kojoj se još uvijek šapće a zovemo je #IgG.

No najteži zadatak moje generacije nije upristojiti politiku, nego objasniti roditeljima da politika nije pristojna, da je ona umijeće nemogućeg te da je ista puna šljama o kojima oni (većina naših roditelja) misli sve najbolje.

Zbog toga i pišem ovaj tekst ili kolumnu kojoj sam se kao konceptu nakon mnogo vremena vratio. Pišem jer već danima svom ocu ponavljam da se s monstrumima u našoj politici nije šaliti te da se mora promijeniti kako bi ga tretirali kao insana. Već godinama i danima razgovaramo i pokušavam da mu ukažem o čemu se radi, ko su ljudi na vlasti i da je sve što je preživio bila jedna velika igranka u kojoj su i bukvalno i neformalno izgubljeni mnogi životi i porodice, no ne pomaže. On je gurao po svom.

Danas, je (u naselju u kojem živi moj otac, onaj čovjek koji je u poderanom i zapaljenom vojnom odjelu gasio i branio objekt koji se zove Općina Centar) danas je isti taj čovjek prisustvovao skupu renoviranja lokalnog trga, kao prolaznik i građanin.

Zastao je jer je želio nešto konstruktivno predložiti i zakazati sastanak sa novoizabranim načelnikom za kojeg je imao par konstruktivnih građanskih prijedloga. Pokušao je i nije uspio. Pokušao je ali su ga izgurali podobni, pa i sam načelnik koji mu je samo dobacio : “Moraš čekati kako bi došao na red ili odustani! To je moja poruka

Otac je došao kući, razočaran, potišten, slomljen. Ispričali smo se, a ja sam mu samo rekao : “Sve sam ti davno govorio, ti si tvrdio drugačije

Njegov pogled je bio zamagljen, glas promukao i teško je disao. Pokušao sam da mu objasnim neke stvari i detalje iz života njegovog sugovornika te sam mu detaljno pojasnio metode i taktike političkog, akademskog i ličnog uspjeha mnogih pa i samog načelnika s kojim  je razgovarao.

Rekao mi je tiho : “Sve mi je sad jasno, razumijem i tebe i tvoju generaciju, valjda ćete nam nekada oprostiti !

Mnogi od nas će roditeljima sigurno oprostiti, neki će oprostiti i lošim političarima, uhljebima, politikantima, i uvlakačima ali ljudi koje poznajem i s kojima se intenzivno pa mogu reći politički družim sigurno neće.

Upravo zbog toga, moram reći da osim što znam da je politika kurva, znam i da je politika proces i metoda sticanja i održavanja podrške javnosti, samo što je naš zadatak da prekinemo metode i procese koji od nas i naših roditelja prave budale te da podršku javnosti okrenemo u nekom novom, mnogo iskrenijem smjeru.

Jer za nas trotoar nije transferzala, a nismo ni toliko naivni da vjerujemo u bajke da ljudi u kolicima mogu hodati …

 

 

Ostavite komentar