Bogumili su plakali nad novorođenčadima a postoji i opravdan razlog za to !

Da li ste čuli priču o arhitekti iz Širaza u Persiji koji je projektovao najljepšu džamiju na svijetu? Niko nikad ni prije ni posle njega nije mogao ni da zamisli takav projekat. Bio je odvažan, ali ipak proporcionalan, božanski sofisticiran, a opet odisao ljudskom toplinom. Oni koji su vidjeli njegove planove bili su zadivljeni.

121126117.2_mn

Slavni neimari preklinjali su arhitektu da im dozvoli da podignu džamiju. Skupljali su se bogataši iz cijele Persije da kupe planove; lopovi kovali planove da ih ukradu; moćni vladari željeli silom da ih otmu. A arhitekta, koji je tri dana i tri noći proveo zaključan u svom studiju ne znajući šta da radi, odlučio je da svoje remek-djelo zapali.

On nije mogao da podnese pomisao da će jednom realizovan, njegov projekat postati žrtva propadanja ili rušenja varvarskih hordi. Tokom tih dana i noći koje je proveo u studiju, vidio je svoje djelo pretvoreno u prašinu i to ga je duboko potreslo. Odlučio je da ga sačuva savršenog – da nikad ne bude izgrađeno.

Iako je reč o legendi, ideja je jasna – idealno stanje postoji samo dok je dio ideje, a kada se ostvari neumitno se urušava. Ta misao je istovremeno i zastrašujuća i neprirodna, naročito danas kad se progres i produktivnost naročito cijene. Ipak, upućuje na filozofski uvid u drevne korjene čovjeka koji i dalje upravljaju našim ponašanjem.

“Svijet je nastao greškom”, piše gnostik Filip u svom nekanonizovanom Jevanđelju. “Demijurg koji ga je stvorio, želio je da bude nepropadljivo i besmrtno, ali je vremenom odustao od toga, jer svet nikad ne može biti nepropadljiv, kao što nije ni on koji ga je stvorio”.

Gnostici su vjerovali da savršenstvo ne postoji i da sve što se opredmetuje biva podvrgnuto propadnju.

Vasilid, jedan od najintrigantnijih ranih gnostičara, vjerovao je da je najviša karakteristika božanstva njegovo nepostojanje. Prema sopstvenom priznanju, Vasilid je bio teolog “nepostojećeg Boga”, kom se obraćao kao “onom koji nije”, umjesto kao stvoritelju sveta zaglavljenom između postojanja i vremena.

Gostičke misli nas vode u privilegovano ontološko carstvo: stanje savršenstva koje prethodi ostvarenju. Ono što tek treba da bude rođeno – bez obzira na to da li je riječ o svetu, čovjeku, komadu namještaja ili tekstu kao što je ovaj – možda ne predstavlja ništa, ali je u toj fazi najpotpunije. Njegovo ništavilo je punije i bogatije od bilo kakvog običnog bivanja. Pad u egzisteniciju je ulazak u vrijeme, a vrijeme donosi propadanje, starenje i smrt.

Moderni zagovornici ove ideje su rijetki, ali je francuski filozof rumunskog porekla Emil Sioran svakako jedan predstavnik ove škole. Za Siorana, koji je umro 1995, postojalo je nešto neuporedivo gore od smrti – “katastrofa rođenja” i “pad u vrijeme”.

U svojoj knjizi “O nezgodi biti rođen” Sioran mapira bespuća ništavila koja su prethodila dolasku na svijet.

“Očaran sam samo onim što mi je prethodilo”, piše on. “Bezbrojnim momentima u kojima nisam bio. U kojima sam bio nerođen”.

Iz te perspektive, svijet gleda novim očima i dobija dublje razumjevanje sebe.

“Nikad nisam sebe smatrao bićem. Ja sam negrađanin, marginalnog tipa, ništa koje postoji samo zahvaljujući višku, nevjerovatnom obilju njegovog ništavila”.

Sioran je bio čovjek neobičnog ukusa. Sviđali su mu se Tračani, jer su plakali nad novorođenčadima, kao i gnostička sekta bogumili, koji su “kako bi opravdali Boga, krivili Satanu za grijeh Stvaranja”.

Takva gledišta otvaraju jedno očigledno pitanje: zašto raditi bilo šta? Zašto umnožavati kosmički neuspjeh “grijehom stvaranja”?

Dokolica, kakvu poznajemo, ima lošu reputaciju u zapadnoj kulturi, ali ona nudi jedinstveno filozofsko iskustvo.

Bertrand Rasel ju je istinski hvalio, a Oskar Vajld smatrao da je “ne raditi ništa, najteži posao na svijetu”, kao i najumniji. Najveći dokoličari u književnosti su obično likovi s metafizičkom misijom – oni ističu složenost ljudske prirode.

Iz dokolice se javlja iskustvo ništavila. Dok ništavilo zauzima ključnu poziciju u istočnim tradicijama poput budizma i taoizma, na Zapadu od njega zaziru, jer je to društvo zasnovano na ontologiji – proučavanju onoga što jeste.

Ipak, čak i kad ne biramo svjesno da se prepustimo ništavilu, ono ponekad odabere nas. Nekad nije riječ ni o dosadi, ni o nedostatku posla, ni lijenjosti – nekad jednostavno ne vidimo svrhu u tome da učinimo bilo šta. U svojoj dokolici prigrlimo kosmičku besmisao, koja dolazi uz misao da svaka aktivnost samo dodatno ojačava univerzalnu farsu.

Možda je i svima najbliža verzija dokolice ona koju donosi taj čudni fenomen – prokrastinacija. Dokolicu je često naći u čistom obliku, ali je prokrastinacija nešto sasvim drugo. Ona je ne samo svima dostupna, nego je i dinamična, baš kao što je i osoba koja prokrastinira mnogo dinamičnija osoba od dokoličara, koji je potpuno pasivna figura.

Drama prokrastinacije javlja se iz njene podeljene prirode. Baš kao i arhitekta iz Širaza, prokrastinator je omađijan savršenom slikom nečega što još nije rođeno; pada pod čini te čistote i raskoši. To je nešto što on posmatra kao cijelo, neiskvareno zubom vremena, neukaljano prljavim svetom. Istovremeno, prokrastinator je duboko svjestan da to nikad neće biti ostvarivo. On ne može dobiti tračak savršenstva koje prethodi ostvarenju i onda postaje dio samog procesa ostvarenja, postaje onaj koji kalja nešto idealno i svetu predstavlja nedostojnu repliku svoje zamisli, umjesto da kao arhitekta spali svoje planove.

Prokrastinator razmišlja o svom dijelu i shvata sva buduća nesavršenstva, ali – “pali čovjek sveta”, dio “grijeha stvaranja”, mora to da uradi.

Prokrastinator je i mislilac i čovjek od akcije, što je najgora kombinacija koja može da postoji i koja ga razara iznutra.

Ono što ga odaje je strah od stvaranja: njega nepodnošljivo boli činjenica da smo uz sve naše dobre namjere sami izvršioci procesa degradacije, koja umjesto da stvori nešto cijelo i nepokvarivo, stvaramo nešto što je prolazno i smrtno.

Prokrastinatori i ožalošćeni su bliski jedni drugima: prokrastinirati znači oplakivati nepostojanost kreacije i prije nego što je rođena.

Možda bi svako od nas trebalo više vremena da provede razmišljajući o bogatstvu mogućnosti koje prethodi “padu u postojanje”. To je, ipak, trgovanje realnošću, naučena navika da je posmatramo iz privilegovane perspektive u kojoj ono ne postoji. To je možda svrsishodnije od lutanja varljivim materijalnim svijetom – selimo se u trenutak kada se svijet, sa svim svojim nedostacima i nesavršenostima nije ni desio.

Ostavite komentar