Ono kad sve ode do vraga a ti ni do tamo ne možeš dobaciti

Piše : Jelena Paunović

jelena pVjerovatno jedan od meni lično najomraženijih životnih momenata je onaj kada moram na biro za zapošljavanje. Nisam baš sigurna da oni imaju ikakve veze sa ‘zapošljavanjem’, ali ti eto daju osjećaj neke uzaludne nade da će ti staž i/ili životni vijek proveden na birou nekad nešto značiti.

Prije par godina su me skinuli sa evidencije jer se nisam na vrijeme javila. Znate već i sami da se tamo morate lično pojaviti. U ta doba sam se borila za neki pravedniji svijet i radila kao konj, pa sam u vrijeme kada sam se trebala prijaviti i NE izgubiti zdravstveno osiguranje – radila i bila na terenu. Naravno, u drugoj državi. Kad sam skontala da za te honorare, ukoliko baš onako pravo najebem, mogu platiti tek desetak dana bolnice- bilo je već prekasno.

SKINULI SU ME SA EVIDENCIJE!

Tad sam skontala da ću, ako se razbolim, kao svi pošteni i radni ljudi u ovoj državi- zamolit’ jarana da me slika, pa visit’ s nekog plakata s porukom ‘Budite humani’.

Juče odem da se prijavim nakon par godina. Mučnina. Nadnaravna. Po glavi vrtiš usrane godine u usranoj zemlji i imaš neodoljivu potrebu da staneš nasred ulice i povraćaš do u nedogled.

Nisam povratila.

„Vi ste Jelena zadnji put radili 2009. godine“-pita me teta dok lista moju Radnu knjižicu.

„Aha. A otada aktivno ležim i pričam okolo da država ne valja“- odgovaram.

Žena me značajno pogleda i nastavi sa popunjavanjem obrazaca.

Obično mi u tim momentima, kada je posrijedi neka nepravda, adrenalin skoči, pa budem ‘jedna glava a hiljadu jezika'što bi rek'o narod. Pogledah kroz prozor i progutah sve knedle koje sam skupila u grlu za tih beskrajno dugih desetak minuta, okrenem pogled ka teti koja sjedi za računarom i počeh plakat’. Sve mi se najednom skupilo.

mladirade

Gadan osjećaj kad skontaš da jebeno ne postojiš, a da na crno crnčiš sve skupa preko decenije!

Da ne griješim dušu, nije crnčenje vazdan ‘na crno’. Nezaposlenom a lajavom, nekad se ‘posreći’ da dobije tzv. Ugovor o djelu. To je ono kad ti nekad, u doba kada se predaje završni izvještaj, pošalju izvještaj o uplaćenom porezu na isplaćene honorare. Zanemarićemo činjenicu da ti lično taj ‘ugovor’ očima nisi vidio i da ga nikad nisi potpisao. Urednik iliti gazda je rekao da radiš ‘na ugovor’, pa koji klinac ga imaš još i potpisivat’?

„Jelena, po osnovu prijave nećete imati pravo na zdravstveno osiguranje’- kaže teta i prenu me iz misli.

‘Znam. Visiću s plakata ako mi šta bude. Znam.’- odgovaram.

Sjetih se jedne bijedne redakcije u kojoj sam radila. Kolega i ja pričamo o tome kako nemamo ništa- ni zdravstveno, ni penziono, a vala ni plate.

‘Stalno se potencira priča da nam je zdravstvo otišlo do vraga, a mi ni dotle ne možemo dobacit’- kažem mu.

‘Jebote nisam nikad tako gledao na stvari, a imaš pravo’- kaže on.

Plačem i dalje. Pitam se što se mimo i CV-a i tih obrazaca, ne može u napomenu napisat:’ Jebem vam sve! Živa sam i treba mi dat’ medalju što crkla nisam. Ovdje se još uvijek ne umire od gladi, al’ od muke moš svisnut’? ŠTO TO NE MOŽE? ŠTO?

Jedino dobro koje ti se s godinama desi, svuda na svijetu, a ovdje pogotovo jeste to što te niko više ne može šaltat’. Gledam onu tetu. Sama u kancelariji. Prozračnoj, osunčanoj,toploj. Svi koji joj dođu su prethodno najavljeni. Od poznavanja maternjeg jezika treba znat’ reć’: ‘Dođite za tri mjeseca’, ‘Nema posla’, ‘Nemate/imate pravo na naknadu..’ i ako neko baš popizdi na ovaj ili onaj način valja reći ‘Biće bolje’.

‘Zarađujete li više od 208 maraka mjesečno?’- pita teta.

‘Ne. Zaradim po marku i bude mi.’- kažem.

U slučaju da ostvarujem mjesečni prihod od 208KM ili veći, a da pare budu uplaćene na račun- nemam se pravo voditi na birou kao nezaposlena. Iako ne baratam činjenicama, sigurna sam da su svi ti nesretnici od 208 KM završili kao ‘smanjenje stope nezaposlenosti u Kantonu Sarajevo’ u svim silnim političkim govorancijama.

Neke tamo godine, kolega i ja u Njemačkoj. Stojimo na trgu i posmatramo narod.

‘Znaš da se stalno prekontavam kako pobjeć’ iz one prokletinje i vidi nas sad… Mislim, možemo da se ne vratimo..  Samo ostanemo i eto… To bi se vodilo kao da smo otišli. A pazi, evo gledam oko sebe i kontam kako mi ovdje nemamo ništa…’- govorim isprekidano.

‘Jelena bona, pa mi ni u Bosni nemamo ništa’- odgovara on.

Na tu konstataciju, čak ni ja nisam imala odgovor.

A kako otići? Stvarno kako? Sa našim pasošem, bez da igdje ikoga imaš, bez kinte i bez poznavanja jezika zemlje u koju ideš. Na njemačkom znam pet riječi. Iz ovih stopa bih otišla na englesko govorno područje, ali kako? Dođem u ambasadu i kažem:

‘Nemam ništa, al'ja bih  da selim’. Je l’ to? A kako do radne dozvole recimo u Njemačkoj? Treba ti neko ko će ti ponuditi posao, s tobom potpisati ugovor na osnovu kojeg ćeš aplicirati za radnu dozvolu. A ti nemaš nikog! I, najvažnije- nemaš love!

U normalnim zemljama, kad nema para- zaradiš pare. U nenormalnoj zemlji kakva je ova, teškom mukom iščačkaš sebi nešto da radiš ali ti niko ne kaže da posao podrazumijeva da ćeš za njega biti i plaćen. Jesi ti tu doš'o da radiš ili da tražiš platu? Jesi li uopšte svjestan kako se ‘na zapadu radi’ premda ti sam sebi jebeš majku pošto aktivno sjediš za računarom već  15 sati?

Jednom sam radila intervju za TV. Priča teta kako joj je teško u životu, a meni krče crijeva jer ‘ja sam tu da radim, a ne da tražim platu’ i sve kontam može li to krčanje jebena kamera da snimi. Tad nisam plakala k'o sad na birou, ali sam kasnije išutirala neko smeće iza zgrade i to iz sve snage.

‘Javljanje Vam je svaka tri mjeseca. Nemojte plakat’- opet se javi teta s biroa.

Ona koja je taj posao dobila s debelom štelom i sjedi u toploj, prozračnoj i svjetloj kancelariji. I ima više od 208 KM. I ima topli obrok.

‘Dobro’- kažem kroz suze i više sebi u bradu mrmljam da nisam ni ja od čelika.

Dođem kući. Otvorim Facebook. Dočeka me savjet Ivane Marić. Kaže ona kako se treba boriti, da su sve same prilike oko nas.

Mi /ja/vi / nas preko pola miliona smo, veli, glupi da čak i odemo odavde. Nismo niza toga da kokuzni kakvi jesmo, pokrenemo sopstvene biznise.

Čovjek često nepromišljeno ili nesvjesno uradi nešto loše. Ni ja nisam izuzetak.Koliko sam bila bezobrazna skontala sam tek kad mi se istom mjerom zlo vratilo kao bumerang.

Nemoj se bona Ivana na zlo namjerat’.

 

Ostavite komentar