Cipele koje su pokopale žrtve i kamenje koje je u čošak otjeralo genocid

Piše : Tarik Kapetanović

Prošao je sveti dan tokom kojeg smo svi imali obavezu da pognemo glavu i da budemo tihi. Prošao je dan u kojem je stodinu trideset i šest ljudi, nevinih žrtava spušteno u zemlju u kojoj će pronaći svoj vječiti mir. Prošao je i dan u kojem je svjetske i diplomatska elita svako na svoj način odala počast nevinim žrtvama genocida u Srebrenici koji se dogodio prije punih dvadeset godina.

Upravo danu u kojem smo svi trebali biti tihi i ponizni prema nevinim žrtvama, prethodila je komunikacija, loša komunikacija sa svih strana koja je do usijanja podizala tenzije. Govorio se o tome kako neki predsjednici ne trebaju doći u glavne gradove susjednih država, razgovaralo se i o tome da neki državnici i premijeri ne dolaze ukoliko se heroji ne oslobode, govorilo se i da se jedni ne javljaju za riječ dok drugi govore i tako u krug.

Ljudi su čitali šta su veliki imali da kažu, nisu smjeli učestvovati u komunikaciji jer neki ne žele da se javno misli šta misle, drugi čuvaju posao a treće je jednostavno strah. Međutim, kako se bližio termin dženaze nevinim žrtvama genocida u Srebrenici nelagoda je postajala sve veća.

Internet je bio prekriven informacijama o zločinima, emocije su se miješale sa zdravim razumom, jezive priče preživjelih odzvanjale su medijima a s druge strane s gomilala mržnja, negiranje genocida, mahalo se virtuelnim noževima i ratnim zastavama a onda je došla Angela Merkel.

Prvo je posjetila Beograd i razgovarala sa Aleksandrom Vučićem vjerovatno o iskrenom neprijateljskom odnosu između Nijemaca i Srba koji nosi sa sobom dozu divljenja ali i ogorčenja. Upravo to oduševljenje Vučićem nije krila ni čelična kancelarka nakon sastanka u Beogradu, dok Vučić zbog svoje fizičke konstrukcije nije prestajao da se naginje i smije.

Razgovarao je Vučić sa Angelom i o vetu Rusije vezanom za Srebrenicu, te o iznosu od 100 milijardi dolara koliko iznosi godišnja tržna razmjena Njemačkih kompanija  sa Moskvom . Zbog toga su ga leđa mnogo manje i boljela kada je Angela odlučila da napusti Beograd u kojem je i prenoćila i doputuje u Sarajevo u kojem su je svi grlili i ljubili.

Poklopilo se međutim da je baš tog dana dok je Angela bila u Beogradu velika Rusija stavila veto na britansku rezoluciju o Srebrenici. Međutim, kako nema besplatnog veta postavlja se pitanje šta je traženo od Vučića ? Nesumnjivo bi to bilo smirenje odnosa između uzavrele Prištine i diplomatskog Beograda kako bi se što prije zaboravilo Kumanovo ali i Ramini dronovi.

Naravno da je Vučić shvatio poruku jer nije želio krenuti putem Tadića koji se pravio da ne razumije Angeline riječi pa je brzo ostao bez vlasti.   Nagrada na stolu je bila velika, veto za rezoluciju u Srebrenici istoga dana i priču o otvaranju poglavlja o pregovorima, a dan kolektivne dženaze u Srebrenici se rapidno približavao dok velike sile pomno promatraju region i ukrštavaju koplja i stavove oko nas.

Sa primjesom veta na usnama, te sa cvijetom koji simbolizira svu nevinost genocida u Srebrenici, Vučić se pojavio u krugu memorijalnog centra u Potočarima. Srebreničke majke su ga na samom ulazu nagradile cvijetom i u sebi poželjele da čuju izvinjenje.

Međutim, Vučić je bio tih, staložen i miran. Sa strogo treniranim izrazom lica je prolazio pored kolega državnika, političara i diplomata dok su se drugi grlili, ljubili, smijali i tapšali po ramenima što je bilo neprimjereno događaju te lokaciji na kojoj se nalaze.

Da je bilo sreće neprimjerenost bi se mogla zadržati na malim stvarima, poput dugih govora diplomata i političara, probijanju rokova za dolazak bosanskohercegovačkih zvaničnika, te osmijeha i razmjene zagrljaja na samom mezarju. Da je bilo sreće bilo bi tako i opet bi fokus i pažnja bila usmjerena na žrtve i na sam čin  nevinih žrtava genocida počinjenog u Srebrenici.

Međutim, desilo se nešto što se nikako nije smjelo dogoditi, desio se najgori scenarij koji je momentalno okrenuo fokus kamera sa zelenih tabuta i nevinih žrtava na nekoga ko je nekoliko dana prije govorio o vetu i stotinama miliona dolara tržne razmjene.

Svi oni koji se bave komunikacijama i medijima su znali da će svaki pa i najmanji incident negativno uticati na sam čin ukopa te da će fokusiranje na bilo kojeg političara značajno uticati na njegovu dalju reputaciju.

Onda, baš kao naručen desio se incident koji je Vučića stavio u fokus i od njega napravio žrtvu.  Bilo je jasno da su majke na samom početku dok s Vučića ukrašavale cvijetom Srebrenice znale da je to jedini ispravan način ali nisu znale da će nekoliko momenata kasnije neko baciti kamen i na taj simbol, bez obzira na čijem se sakou nalazio.

Čim je bačen prvi kamen, cipela ili flaša zaboravljene su i žrtve i tabuti i majke i suze i enormna bol i djeca koja su ostala bez svojih roditelja. U fokusu je bio Vučić, onaj koji se nije izvinio ni obratio. Reputacija je u momentu skočila, o njemu su svi govorili a pobjede na izborima će se samo nizati.

Na kraju su se izvinjavali oni koji nisu bili predviđeni za izvinjavanje, ali su upravo oni u prvim momentima nakon neslavnog čina sačuvali obraz poštenih Bosanaca i Hercegovaca i Bošnjaka kao primarnih žrtava genocida u Bosni i Hercegovini.

Zbog toga zlatnim slovima možemo upisati imena Čamila Druakovića, Sadika Ahmetovića i Huseina ef. Kavazovića – hvala im!

Ostavite komentar