Komšiluk zvani Ciglane – jedna lopta šarena

Piše : Tarik Kapetanović

Tako je kada radite u Bosni i Hercegovini, imate vlastiti obrt, poslovni prostor i radnju u nekom od naselja grada Sarajeva neminovno je da dođete u kontakt sa komšijama iz neposredne blizine ali i naselja u kojem radite i imate prostor.

To je  i u moj slučaj, maleni poslovni prostor na Ciglanama. Ništa spektakularno reklo bi se osim što je radnja na samom ćošku zgrade te da su portali visoki oko dva metra sa otvorenim pogledom na obje strane ulice koja je tik do samog prostora pa se na žalost mnogo toga vidi i primjeti.

Ciglane, nekada fino i mirno naselje u čijim stanovima su nekada živjeli funkcioneri bivše nam države, koji su i velikom većinom po svojoj mjeri i svako za sebe kreirali životne prostore u kojima danas žive i dočekuju stare dane.

Naravno, nakon promjene sistema, mnogi od bivših funkcionera kako zbog poodmakle dobi u kojoj se nalaze nisu više s nama dok drugi vođeni promjenama sistema, sastava stanovništva ostaviše sve iza sebe i nestadoše bez traga.

Vođeni elitističkim konceptom pripadnici nove elite pohrliše baš tu na Ciglane, kupiše stanove i jednostavno formiraše vlastiti ali i život nas ostalih po nekim novim, potpuno nepisanim pravilima.

Kako je jedna od karakteristika poslovnog prostora i ulaz koji je većinu radnog vremena otvoren, svi mogu da dođu i pitaju ono što ih zanima, da razgledaju, da prokomentarišu ili jednostavno daju svoju sugestiju za sasvim nebitne stvari, da iznesu ono što im leži na duši ili jednostavno pričaju isprazne priče dok čekaju nekoga od ukućana.

Potpuna korektnost s komšijama je uvijek dobro došla, obostrana dobronamjernost je odlika dobrih komšijskih zajednica, ali atak na zdrav razum, te pokušavanje da se uvijek okoriste to baš i nije. Baš tada, običan čovjek počinje da se pita kako nastaviti komunikaciju, biti fin ili biti drzak i otvoren ili jednostavno nemati stav i potpuno mlako i nezainteresirano promatrati okolinu koja je jednako nezainteresirana za bilo šta drugo osim za svoj primarni cilj i interes.

Tek tada, čovjek shvati da je potpuno istinita ona stara poslovica koja kaže da su fini ljudi u isto vrijeme i jeftini jer ih svako može koristiti i manipulisati s njima na način kako se to njima dopada.

Upravo zbog toga i sam pozdrav sa komšijama počinje da se zloupotrebljuje. Kada se radi i djeluje pored portala a s druge strane se vidi ulica ili trotoar neminovno je da se ponekad susretnu pogledi pa se treba i pozdraviti, barem su nas tako učile majke.

No, pozdrav danas često znači i korist, a kada imate radnju, taj komšija vas pita odmah za neku uslugu, usisivač, zoger, čistač, ključeve, parking mjesto, držanje otvorenog WCa za majstore koji negovom sinu ili kćeri koji su trenutno u Americi, Australiji, Holandiji, Kanadi …  itd .. renoviraju stan.

Naravno, finoća košta, izlaženje u susret je dio našeg odgoja pa nije teško te „sitnice“ uraditi za komšije i u potpunosti omesti svoj posao, misao, primarni zadatak, naplatu, račun ili bilo šta što trenutno radite.

Onda dođe ljeto, iz svih smjerova i pravaca dolaze stare komšije sa svojim preplanulim djevojčicama i dječacima koji su upravo došli iz Amerika iz EU ili nekog trećeg svijeta. Pitaju kako smo, šta se novo dešava, ima li kakvih promjena ?!

Odgovori su naravno šturi i osori, jer znate koliko ste usluga učinili njihovim roditeljima koji tokom cijele godine prolaze ispred vašeg portala i govore kako je vama baš lijepo u radnji i kako je njihovoj djeci užasno teško tamo negdje daleko i kako bi ono baš voljeli da su im tu blizu ali eto na njihovu veliku žalost nisu i nekim čudom baš se ta djeca ne namjeravaju vraćati.

Nakon toga svake godine se pred radnjom zaustavi novi Volvo, svaki put s različitim tablicama uglavnom pripadajućim EU. Čovjek, sijed, srednjeg rasta radostan staje, diže palac visoko u zrak sa širokim osmijehom na usnama baš kao što su to radili imperatori kada bi željeli poštedjeti život gladijatora u areni i kaže :

„Ma bravo, vi uvijek na svom mjestu, samo radite, rad je spas, samo treba raditi“

Tako godinama, dok se jedne godine meni nije podigao tlak do te mjere da nisam mogao da kontrolišem emocije tada sam rekao :

„Kakav rad, ko je još od rada nešto stekao i uspio, da se rad cijeni rudari bi bili carevi, a vidim ti već godinama mijenjaš pozicije u UNu po svijetu, isto to rade tvoja djeca žena i bliski rod. Ko te to naučio? Da praviš komšije budalama a da u isto vrijeme ostaneš u korektnim odnosima s nama koji smo cijelu godinu tu pa da ti možemo pregledati stan, roditelje?! Do kad više?“

Slijedi tajac i mirne godine pozdravljanja, hladnog odnosa i nekog poluoborenog pogleda s kojim se gleda na dućan na rad i posao jer jednostavno znaju da budala ima jako malo, a ako je pri tom taj neko još i fin pa i uljudan a onda još i budala pa trpi takvo direktno spinovanje onda je to odlično.

Druga situacija je skoro svakodnevni susret sa komšijom koji barem jednom sedmično prošeta pored portala i diže dva prsta koja simboliziraju pobjedu, baš kao što je to radio Vinston Čerčil.

Taj komšija, kao i svi po redovnom rasporedu pita za zdravlje, vrijeme, stanje na cestama situaciju u naselju i onda baš kad mislite da ćete mu oprostiti provokaciju za simbol pobjede on spomene svoju djecu koja su baš nekim čudom u dalekoj Holandiji i Americi i ljepoti zajedništva u BiH i porodica koje su na okupu i tako u krug.

U ovu priču ne ubrajam „slučajne“ ulaske u toalet, pozive za pomoć nemoćnim i iscrpljenim roditeljima dok su oni vani, priču o cvijeću i stablima u parku, razgledanje interijera poslovnog prostora i bez pozdrava, pitanja gdje se radi, za koga se radi, ko je sinoć bio tu itd.

Zbog toga, kako nam nedostaje primarne izravne komunikacije koja je neposredna i direktna, drage naše komšinice i komšije, znam da su se pravila privatnosti trajno promijenila, to ja već odavno znam a vi ste mi i dokazali da jesu.

Ja vođen gore napisanim mogu sasvim otvoreno da kažem da i ja mogu zadirati u vašu privatnosti barem upola koliko vi zadirete u našu, s druge strane imam pravo da istražujem i da arhiviram sve ono što pronađem a vi znate da tu ima mnogo toga, na kraju kad se sretnemo, odlučite da popijemo kafu imat ćemo o čemu pričati jer kao što vi već dobro znate, svijet je lopta šarena ….

Jedan okmentar

  1. hamo Juli 3, 2015

Ostavite komentar