Posao od €3200 mjesečno, san ili java letargičnih mladih iz BiH

Piše : Bjanka Badrov

Djevojka M., nježnih 25 godina, nervozno se osvrnula oko sebe.

„Und wo kommst du her?“ –„A odakle ti dolaziš?“ – pita je djevojka što sjedi preko puta nje.

„Aus Bosnien“ – „Iz Bosne“ – odgovara M. i nastavlja na tečnom njemačkom jeziku bez naglaska pričati kako trenutno završava svoj magistarski studij u Španiji – svoj drugi magistarski studij.

Tišina.

M. prvi put doživljava da se jedan Nijemac osjeća inferiorno pored Bosanca. Ipak smo mi ti koji se vazda ugledaju na Nijemce. Ali Nijemci imaju puno pravo da se osjećaju inferiorno, zar ne? M. priča tri strana jezika, ima zavidan akademski uspjeh, i dva magistarska studija iza sebe. Po svemu je bolja od svih ostalih u toj prostoriji, osim po imenu države na pasošu.

Mlada Bosanka M. i šestero mladih Nijemaca okupilo se u jednoj prostoriji radi intervjua za posao u uglednoj software-skoj kompaniji u srcu glavnog grada Njemačke. Ona je dosad uspješno prošla dva kruga: početni eliminatorni krug koji se sastoji od slanja biografije i motivacijskog pisma, i drugi, ozbiljniji krug telefonskog intervjua. I sada sjedi jednaka sa ovih šestoro mladih ljudi koji su imali privilegiju da budu rođeni u najjačoj ekonomiji Eurozone i trećoj najjačoj ekonomskoj sili svijeta. Poslije intervjua svi skupa odlaze na ručak i tu M. počinje da shvata pravi omjer sranja u kojem se nalazi destine hiljada mladih poput nje u Bosni.

Sedam mladih ljudi počinje pričati o tome na kakve su se sve poslove dosad prijavljivali i kakve su im bile dosadašnje ponude i intervjui. Momak koji sjedi pored M. je bio na četiri intervjua ove sedmice i čeka da mu se jave iz još dvije kompanije. Djevojka koja je M. pitala odakle je, imala je dva intervjua protekle sedmice, i pored ovog ima još jedan naredne. Kod ostalih je situacija slična.

„Das ist mein erstes Interview in zwei Jahren.“ – „Ovo je moj prvi razgovor u protekle dvije godine.“ – govori M.

„Warst wohl sehr glücklich mit deinem letzten Job?“ – „Mora da si bila jako srećna na svom prethodnom poslu?“.

„Ich hatte keinen Job bis jetzt.“ –„Nisam imala posao do sada“ – odgovara M.

Opet tišina. Svi gledaju u nju.

„Ich habe mich an vielen Stellen beworben: hier, in Bosnien, in Spanien, mich hatte aber nie irgendjemand zum Interview geruffen.“ – „Prijavljivala sam se na mnoga mjesta ovdje (Njemačka), u Bosni i Španiji, ali me dosad niko nije zvao na intervju.“

Jebiga, misli se M. u sebi. Tako je kod nas u Bosni. I tako je kad si iz Bosne i pokušavaš dobiti posao vani. Vama je pala kašika u med. Nama nije. Mi smo nepoželjni, ovdje i bilo gdje. I u vlastitoj državi.

Kad se vratila u svoju hotelsku sobu M. je plakala. Prvi put je plakala radi ovakve stvari, jer je nakon 25 godina napokon shvatila šta znači biti NEPRIVILEGOVAN. Nijemcima je toliko dobra da joj plaćaju preko 200€ putnih troškova da bi došla na intervju, a nazad u Bosni je niko nikad nije smatrao dovoljno dobrom da jeuopće pozove na intervju.

„Sranje“ – misli M. u sebi. „U Bosni nikad neću dobiti priliku za ovakav posao.“

Pozicija na koju se M. prijavila je traineeship koji traje dvije godine, plaća se €3200 mjesečno i nakon dvije godine omogućava odlazak na dalje usavršavanje u neki od 50 drugih sjedišta te kompanije u svijetu.

„Ko još nudi ovakve poslove u Bosni?“ – pomislila je. „Sranje.“ – opet joj je proletilo kroz glavu.

A šta to nama nude u Bosni? Poprilično ništa. Na kvazi-kapitalističkom tržištu, gdje je obrazovanje prosječnog kapitaliste na nivou srednje škole i kupljene diplome, niko ne cijeni ono što u jednu kompaniju može donijeti djevojka M. Takvim kapitalistima je bitno da se žale kako današnji diplomirani studenti ne znaju ništa raditi i da im sve moraš pokazati. Inače, takva situacija je sasvim logična i normalna, i zato na cijenjenom Zapadu postoje upravo traineeship programi koji te obrazuju da postaneš najbolji u svom poslu, učeći od najboljih. Našim poslodavcima potreban je isključivo neko da se javlja na telefon i popunjava papirologiju koju je njima mrsko popunjavati. O korištenju potencijala mladih ljudi i znanja stečenog na fakultetu nema ni govora, jer ono što mi učimo na fakultetu, NE, nije prevaziđeno, kako nas poslodavci ubjeđuju opet i iznova, nego je daleko iznad razine koja je potrebna toj firmi, jer dragi poslodavče, žao mi je reći ti istinu u lice, ali tvoja firma je SRANJE. I ne, djevojci poput M. tvoja firma nema šta da ponudi, jer je M. predobra za tebe.

Nažalost, u Bosni, mladi su ostavljeni na milost i nemilost naših nadrikapitalista, jer stranim firmama nismo interesantni. Nismo interesantni jer vladajuće strukture posljednjih 20 godina nisu uradile ništa da bismo postali interesantni. Sve da bi štitili vlastite interese i interese svojih prijatelja – nadrikapitalista. Preduzetništvo se malo ili nimalo ohrabruje.

Za mlade, u posljednje vrijeme, vole reći da su letargični i da trebaju da budu prokativni. M. nije bila letargična i ima bogatu biografiju, ali nijedna stavka iz te biografije nije bila posao koji će joj omogućiti egistenciju i lični razvoj, nego su to bili usputni poslovi koje je radila kako ne bi stalno morala moljakati roditelje da dobije novac za izlazak ili za odlazak na izlet ili more. M. se osjeća tužno. Ona ne želi da napusti svoju državu – tamo su svi oni koje voli i čiji dodir i zagrljaj priželjkuje. Ali, u Bosni joj niko ne želi pružiti priliku. U Njemačkoj očigledno da.

Mladi nisu rođeni letargični, nisu stvoreni neaktivni. Mladi su postali letargični. Postali su letargični viđajući kakav šljam uspijeva da se probije ispred njih, viđajući svoje roditelje kako se pate da otplaćuju rate kredita sa platama koje kasne (sve više i više), viđajući bahate političare kako obećavaju bolje, ali tog boljeg nema. Postali su letargični onog momenta kad su vidjeli šta im kapitalizam nudi za 5-6 godina teškog rada i učenja. 400 KM na crno uz zakašnjenje.

Tako da vas lijepo molim, prije nego nas počnete osuđivati za našu letargičnost, upitajte se koja je bila VAŠA uloga u poticanju i gajenju te letargičnosti. Ne, gospodo političari i nadrikapitalisti, nismo mi nezaposleni i jadni jer smo letargični, nego smo letargični jer smo nezaposleni i jadni. Naša letargičnost je posljedica, A VI STE NJEN UZROK. I nemojte više svojim jadnim i neinteligentnim pokušajima spinovanja tjerati mase u još veći jad. Jer masa zna lako popiziditi, a blizu smo tačke ključanja. Vrlo blizu!

(Doživljaji djevojke M., kako su navedeni u tekstu stvarno su se odigrali, i djevojka M. je stvarna osoba)

Ostavite komentar