#Webiz – drugo ime za ulaganje u ljude i znanje

Družili se i saznali kako je ono što nam svima nedostaje u regionu jeste kultura neuspjeha, te da se znanje najbolje prenosi u humanom kontejneru ali i da samo monopol pravi stvaran profit

Piše : Tarik Kapetanović

Na spominjanje ravnice, Vojvodine i rumenih Lala uvijek raširim ruke i rastegnem osmijeh koliko god mogu. Jednostavno srce kaže tako, to je unutrašnji poriv koji me iz ovog brdovitog kraja u kojem sam rođen odvodi u nepregledne ravnice. Još kad se na spominjanje Vojvodine doda i neki stručni naziv koji okuplja moje prijateljice i prijatelje sreći nema kraja.

Zbog toga je povod za moje dugo putovanje u Vojvodinu i grad Zrenjanin bila upravo konferencija #Webiz. Dobro se čuli i razumjeli, Webiz ne samo da je konferencija o internetu nego i poslovanju na internetu. Upravo onakva konferencija koja nedostaje nama još relativno mladima u Bosni i Hercegovini, pitate se zašto kada i mi imamo konferencija, sjaja i kiča – odgovor leži u ostatku priče.

Zrenjanin, maleni grad smješten u srcu Banata nije ništa do standardna slatka ravničarska čaršija u kojoj komšije ne zaklanjaju poglede jedni drugima visokim spratovima niti su kuće građene tako da se oružje vadi radi metra zemlje i tarabe pomjerene u lijevo ili desno.

Zrenjanin je na svoj način poseban, tih i miran grad koliko i njegovi stanovnici. Znaju Lale šta su nekada imale, fabrike, hranu, šećeranu, šešire ali danas ništa od toga nije preživjelo. Kažu, država se raspala a s njom i infrastruktura. Ima tu istine, ali je ostala crna i rodna zemlja Vojvodine koja rađa i donosi. Međutim ako iko – onda Lale znaju šta je to težak rad i da poljoprivreda nije nimalo cijenjen posao, ali ne grabe, ne kukaju ne otimaju kao ovi naši dođoši. Njih je bogata ravnica napravila sitim i to je ono što mnogima u Bosni i Hercegovini tako nedostaje.

Da privreda donosi razvoj i novac, Vojvodina bi bila isto što i Brunei a milioneri bi pognute glave šetali Zrenjaninom, no to nije tako. Poljoprivreda nije biznis, barem ne kod nas i svako ko priča tu priču jednostavno vas laže u lice i nemojte na to nasjedati. Upravo to su shvatili ljudi čiji su djedovi i bake marljivo komili kukuruz i hranili nekadašnju Jugoslaviju.

Danas njihovi unuci u srcu Banata u malenom Zrenjaninu organizuju #Webiz, konferenciju o poslovnoj primjeni interneta. Kud bolje od toga, njihova želja je da se vrate u svoj ravni grad kako bi programirali, stvarali digitalne sadržaje, komunicirali i zaradili dovoljno za pristojan život.

Ideja odlična, #Webiz realiziran!

Zbog toga nije ni čudo da se upravo na #Webiz u Zrenjaninu pojavilo nešto više od 200 ljudi, Internet profesionalaca iz cijelog regiona te edukatora koji su imali samo jedan cilj prenijeti svoje znanje i uvezati se ljudima koji žele, hoće i znaju živjeti od interneta.

Nema tu milionskih investicija, nema nebodera u zraku, odmarališta na jezerima, novih fabrika i gradova na vodi.  #Webiz je drugo ime za ulaganje u ljude i znanje. To je jedino što zaista donosi stvaran kapital i rađa nove generacije. Znaju to Lale, posebno oni koji trenutno umjesto u svom Zrenjaninu žive u inostranstvu ili većim gradovima Srbije.

Šta da rade, moraju, posao ne pita gdje i kako, važno je da se radi a to gdje je srce o tome danas malo ko vodi računa. Nemali broj studenata, volontera, aktivista iz grada Zrenjanina je nama gostima uveliko bio na usluzi tokom trajanja konferencije. Njihov blag osmijeh i akcent su nas smirivali i upućivali na edukaciju i dodatno učenje i u onim momentima kada smo možda bili za neko opuštanje sa pogledom usmjerenim u veliko nebo iznad tako ravne Vojvodine.

Ipak, učili smo, družili se i saznali kako je ono što nam svima nedostaje u regionu jeste kultura neuspjeha, te da se znanje najbolje prenosi u humanom kontejneru ali i da samo monopol pravi stvaran profit.

Bile su to samo neke crtice sa #Webiz predavanja, na kojima sam naučio da uspjeh jedne sredine zaista može ležati na leđima ljudi koji se žele podmetnuti. Mladi ljudi, organizatori #Webiza su se podmetnuli i do neke mjere i nametnuli svojoj sredini koja ih je možda isto tako okrutno dočekala na nož.

Međutim, nakon #Webiza mnogi mladi ljudi iz grada Zrenjanina će umjesto u ogrmno nebo iznad Vojvodine gledati u računar kao sredstvo koje ostvaruje profit te će možda početi zarađivati za život iz svog grada u kojem se još samo stari ljudi sjećaju kako su nekada proizvodili najbolje šešire u Jugoslaviji.

Meni nije bilo druge nego da se spakujem i krenem prema brdima i malenom komadu neba ispod kojeg sam rođen u Bosni i Hercegovini. Pun entuzijazma, ideja, pozitivnog naboja promišljao sam kako i na koji način „webizovati“ Bosnu i Hercegovinu i mlade ljude u njoj, a onda sam shvatio da nam je za takav podvig potrebno samo povezivanje i računar kojeg već ispred sebe imamo.

Neće biti teško surađivati sa dragim ljudima u Vojvodini ali me plaši naš način razmišljanja. Ovi naši u Bosni ma koliko djelovali nezainteresirano dobro znaju da monopol donosi profit te da su inventivnost i brilijantnost ovdje samo prepreka.

Međutim, na nama je da testiramo i da ne odustajemo, mi smo regionalno spremni. Sada je na nama da naučimo druge šta zapravo jeste kultura neuspjeha te da ultimativno uspješni ne moraju biti uvijek na tronu ni u Srbiji ni u Vojvodini a Boga mi ne ni u Bosni i Hercegovini.

Baš kako su me naučili u Vojvodini, idem prvo pogledati u svoj pupak pa tek onda u tuđi a pod tuđim ne smatram onaj vojvođanski koji je po svim pokazateljima, problemima i rješenjima tih problema podjednako moj kao i ovaj bosanski.

Ne vjerujete mi,?! Vrijeme će pokazati ko je imao pravo – a čekati nećemo dugo u to vas uvjeravam!

Ostavite komentar