CEO je realnost u inat mnogima

Piše : Tarik Kapetanović @ka5an

Sam naziv CEO podsjeća na napredne i uspješne ljude od kojih se očekuje da ispunjavaju spisak zadatih obaveza i da na kraju opravdaju prestižno mjesto u društvu. U zavisnosti od vremena u kojem se živjelo ta očekivanja su bila različita. Tako je pojam direktorice i direktora u našim očima potpuno drugačiji nego pojam CEO.

Bilo kako bilo na kraju je ishod isti. Kako CEO tako i direktori žele da postignu potpunu socijalnu nezavisnost kako za svoju porodicu tako i za sebe. Upravo je to bio zadatak CEO konferencije koja je održana u Sarajevu ovog vikenda.

Kako kreirati nezavisne i uspješne mlade ljude, na koji način ih obučiti da uče od onih koji su navodno već uspjeli ili se za njih smatra da su napravili neki uspjeh u životu – bila je tema vodilja s kojom su se nosili predavači tokom prvog ali i drugog dana CEO konferencije.

Svi znamo da se danas toliko vremena odvaja na proces obrazovanja kako bi se detaljno pripremili za budući posao, ali nam rijetki kažu kako je proces dobivanja posla težak ukoliko ne pripadate nekom ili nekima i da koruptivni proces melje sve pred sobom. Taj drugi dio nakon obrazovnog procesa se zove REALNOST a ta realnost je toliko “magična” da često čujemo kako magistri rade kao konobari a diplomirani stomatolozi kao recepcioneri.

Šta drugo da rade, kako da postanu uspješni bez rodbinske, stranačke ili političke podrške? Kako da postanu uspješni u sistemu koji kreira nezaposlenost te od ljudi pravi pasivizirane nezadovoljne prazne školjke bisera koje spuštajući vlastite kriterije i interese rade posao koji im može zadovoljiti osnovne standarde preživljavanja.

I onda se desi CEO, neki mladi studenti, puni energije i znanja organiziraju i na jednom mjestu okupe izvanrednu ekipu koja zna šta radi te ima formulu po kojoj se zaista može uspjeti. Ta formula je jednostavna, rad i stalna hrabra borba s vjetrenjačama.

Ipak onih koji su uspjeli svojom zaslugom je iznimno malo. Mnogo je veći broj onih koji su upisali fakultete u skladu sa željom koja bi ih da je bilo više sreće i prilika vodila ka karijeri o kojoj su maštali. Možda baš zbog toga rekli bi političari i zbog toga što su slijedili vlastitu ideju a nikako politiku takvi mladi ljudi ovjeravaju radne knjižice na birou.

Ipak se varamo, ti mladi ljudi mogu biti CEO i izvrsni ali im treba dati priliku koju u ovom vremenu i društvu većinom nude odabrani koji opet prilike čuvaju pod staklenim zvonom samo za one koji su njima bitni. Baš na tom mjestu za mlade ljude nastaje začarani krug odlaska na različite konkurse sa sjajno napisanim biografijama.

Pored kvalifikacije, odličnog cv-a rada na računaru i sijaset preporuka mladi moraju imati strpljenja. Naravno ono je rezervisano samo za one koji ne žele da imaju porodice, koji ne žele da steknu krov nad glavom te za one koji nisu spremni da gaze preko mrtvih kako bi ostvarili svoj cilj.

Takav raspored stvari ima prednosti i mane, do prilika se dođe, često kasno ali se na kraju ipak dođe a ostaje vječito pitanje da li se isplati gubiti obraz i dostojanstvo radi neke prilike za koju se kasnije utvrdi da to u suštini nije ni bila.

Baš zbog toga je bitna CEO, konferencija koja je pokazala i dokazala da se prilike dešavaju nezavisno od političkih diktiranja, od represije, nedostatka poticaja, podmetenaja nogu, stalnog ismijavanja i konstantnog nipodaštavanja kojim smo okruženi. Neki mladi ljudi su ipak uspjeli, vjerovatno iz inata.

I nakon CEO, izvanrednih priča o uspjehu, ogromnog broja ljudi koji su pokazali da žele i mogu raditi te da s istim žarom žele pomoći i uputiti ostao je problem nezaposlenosti, koji posebno muči mlade ljude. Šta da se radi, nije ništa sigurno, hoćemo li ikada dobiti posao, ostvariti porodicu i krov nad glavom pitanja su koja se stalno vrzmaju po glavi.

Možda treba prestati intenzivno tražiti posao kako bi povratili emotivnu stabilnost i pogledali svijet očima onih kojima je sreća da ne kažem štela omogućila dobre i stabilne poslove, plate, skupocjene automobile, ulickane bračne partnere i djecu?! Moramo se osloboditi pritiska društva koje kaže da je traženje posla socijalna obaveza.

Tek tada svijet možemo gledati očima onih odabranih i rasterećenih koji svijet gledaju potpuno drugim očima i postavljaju prioritete na drugačiji način što im ostavlja mnogo vremena za smišljanje podmuklog plana kako će ovima koji navodno ne ispunjavaju primarnu socijalnu obavezu pristati na muku i nabaciti dodatno podsvjesno opterećenje.

Zbog toga nam treba CEO konferencija koja je konstantno mladim ljudima kroz set radionica, predavanja i svih dodatnih sadržaja otvarala oči i ukazivala da se uspjeti može ali ujedinjeno te da snaga onih kojima se često govori da su neuspješni i minorni i nije tako zanemariva.

Mi nemamo vremena za čekanje, taj proces ČEKANJA je neproduktivan a ljudi u takvom procesu pažnju usmjeravaju na nešto drugo a ne na same sebe. Predivan je trenutak u kojem čovjek prestaje da se nada i kada shvati da mu nada nije potrebna. Tek tada čovjek shvati da je realnost nešto čim je stalno okružen te da je pokretačkih vizija sve manje a da borba za visoke ciljeve često nema očekivani rezultat.

Zbog toga se UJEDINJENI moramo boriti za sebe i to prsa u prsa hrabro s onim drugima – koji već čine sve da nam podmetnu nogu. U toj borbi će nam biti potrebna hrabrost i želja za preživljavanjem a ne i nikako nada, nju moramo ostaviti njima jer nam oni istu prodaju već desetak godina.

Ostavite komentar