Superuspješni kao kompas života

Piše : Tarik Kapetanović @ka5an

Prije nekoliko godina sjedimo u jednoj važnoj i respektabilnoj firmi moji prijatelji i ja, mi maleni uposlenici kojima nije dozvoljeno ni da dignu glavu od posla kojeg rade i za koji rade kamoli da nešto pitaju.

Baš kad smo se zavukli svi pod svoju tastaturu u kancelariju ulaze velike face, uglađeni naočiti ljudi, ozbiljni biznismeni, dobrog renomea još boljeg društvenog statusa. Pozdravljaju nas, pogledom mjere svoju imperiju i odlaze u izolovani prostor u kojem im je ugodnije sjediti i razgovarati.

Tada smo bili mladi, radili smo i zabavljali se, nešto se i zaradilo, nešto se i naučilo, ostvari su se i kontakti koji i danas žive među nama. Tada smo imali samo jedno pitanje – kako postati uspješan i respektiran toliko da u samo deset godina napravimo bum i mogu li nam ti ljudi biti uzori u daljem poslu i napredovanju?

Tješili smo se kako nije došlo naše vrijeme,  da smo još mladi i nismo dovoljno dorasli ozbiljnosti zadatka – neki od nas su odmah znali da nismo mi ta japija. U glavama se redalo milion izgovora ali je istina bila potpuno drugačija samo je tada nismo znali!

Promišljali smo da li veliki ljudi ikada jedu kod kuće, jesu li restorani i dobro društvo njihova realnost i svakodnevica te kako tako brzo ostvaruju poslovne planove i nižu grandiozne uspjehe. Svaka analiza je bila uzaludna, koliko god da se trudili nismo mogli dokučiti samu bit i srž nastanka super uspjeha.

Računicu nismo imali jer su mnogi od nas i dalje uzore tražili u roditeljima koji su za jedan stan i (ili) vikendicu radili cijeli svoj život dok su ostatak novca odvajali za stare dane dok su u isto vrijeme nas odgajali, hranili od plaće i isključivo od plaće.

Pitali smo se da li je zaista potrebna posebna umjetnost i struka za uspjeh? Odgovora nismo imali ali smo uskoro saznali da trebaš biti poseban kako bi bio uspješan. Ostalo je da se pitamo kome poseban i na koji način ali ni o tome nam niko ništa nije znao reći bez obzira koliko često postavljali isto pitanje.

Ono što smo znali jeste da su posebni penzioneri i nezaposleni koji su u istom vremenu dok su jedini gradili privatne i poslovne imperije uspjeli održati umjetnost preživljavanja. Znali smo da su umjetnici i skoro pa savršeno uspješni ljudi oni koji od plaće uspiju završiti dom i vratiti kredite lihvarskim mikrokreditnim organizacijama kako bi sastavili kraj s krajem iz mjeseca u mjesec, znali smo i to da su iznimno sposobni i oni koji ne kukaju i niko ne provlači njihovo ime kroz rubrike crne hronike osim ako tragično stradaju.

Mnogo toga smo znali ali smo se i dalje pitali kako se u maloj zemlji Bosni postaje super uspješan!?

Nakon par godina i nešto više životnog iskustva mi obični i mali, ničiji a samim tim i odbačeni u samom startu smo morali usmjeriti svu svoju energiju kako bi se upjeli pokazati i dokazati, a i onda kada bi se dokazali smo radili za plaću, nije tu bilo grandioznog novca. Međutim mi smo bili zadovoljni.

Nismo razmišljali o tome kako neko ima više, kako je do toga došao i koliko je bitno da se u ovom društvu kitimo tuđim perjem. Mi smo imali samo svoj uspjeh i svoju nadnicu. Nikada nismo stavljali tuđe medalje, koje su već unaprijed bile rezervisane za neke koji uzvikuju parole i mašu ratnim zastavama.

Naš uspjeh je u poređenju sa super uspjehom velikih ljudi malen i neznatan, u naš uspjeh su ulagali roditelji – ujedno maleni ljudi iz radničke mase.

Nama ova država nije ništa dala, ali mi nismo naučeni ni da tražimo. Žalosno je što sistem u našim najproduktivnijim godinama u nama nije prepoznao potencijal  i radni polet – no i to se preživjelo i oprostilo.

Nadam se da će danas mnogi shvatiti koliko je važno živjeti realan život dostojan čovjeka na ovim prostorima. Uspjeh nije Bogom dan, niti se sposobni i super uspješni ljudi stvaraju preko noći. Nas su učili potpuno suprotno.  Da bi se stekao imetak trebali su dobro da se oznoje i djedovi i čukundjedovi koji su teškom mukom zarađivali za dom i porodicu kojoj ni tada ni sada uprkos svemu ništa nije nedostajalo, možda su nas lagali ali izgleda da su stari ipak imali pravo!

Ostavite komentar