Zašto su u BiH sretni ljudi na internetu?!

Piše : Tarik Kapetanović @ka5an

Sarajevo, početak hladne sezone i svi ušuškani u unutrašnjost malenog cafe restorana na Ilidži toplog imena „Riva“ . Jedu se čorbe, pizze i kojekakve pikanterije sa roštilja. Pauza traje punih pola sata, skoro pa nedovoljno za kafu, razgovor i zalogaj na kašiku.

Ljudi raštrkani po stolovima u malenim grupicama, ispred njih cigarete, novine, pepeljare i mobiteli. Naravno na izlogu veliki znak wi-fi što znači da interneta ima te da se može koristiti.

Zar je to razlog što gotovo polovica restorana „Riva“ ne razgovara već upravo suprotno krivi kičmu gledajući u maleni zaslon ekrana na mobitelu dok živopisni i viralni sadržaji tumaraju oko njih u obliku konobara razgovora lokalnih radnika i visokointelektualnih penzionerskih onanisanja.

Ipak ne odvajajući se od timelinea i newsfeeda podižem pogled i posmatram offline život u mojoj lokalnoj sredini. Znam da će stariji reći, pa to je konstatacija za koju mi znamo, jasno je šta vi mladi radite od svog života – mi smo bili pametniji itd..

Sve to znam ali i dalje scrollam po ekranu pretražujući, nove, još svježije i interesantnije vijesti, slike, video materijale. Zašto to radim pitam se i sam?

U suštini sve se vrti oko emocija, osjećanja i na kraju sreće. Pretražujem jer čekam notifikacije. Pretražujem jer očekujem novi like, negativan ili pozitivan komentar, pretražujem jer želim da komuniciram sa sebi sličnim a jako udaljenim a ne s onima koji su mi dosadni i s kojima sam za stolom.

Komentare, likove, poruke i sebi slične očekujem da se jave svakoga trenutka i sa nestrpljenjem očekujem notifikacije. Zbog toga scrollujem neprestano, zavisim od grupe sretnih ljudi koji su na interentu, samim tim sam i ja dio te grupe a sretan sam, ma šta sretan presretan!

Neki će reći da smo zavisni, da smo izolirani, da živimo u svom svijetu da imamo odabrani krug virtualnih prijatelja s kojima ekskluzivno komuniciramo. Pa možda i jesmo a koliko je sve to loše?

Šta nam stvarni svijet nudi? Zar Internet  još uvijek nije najeftiniji prozor u svijet kroz kojeg kristalno čisto vidimo da neki drugi normlani ljudi postoje i žive punim plućima ne tako daleko od nas. Ti ljudi nas ne zamaraju lažima kako je kriza, kako se nema novca, kako je politika kurva a vlast baš mora biti onakva kakvu nam izaberu svake četiri godine.

Kažu da upravo zbog toga postajemo društveno isključeni i nekomunikativni.

Mislim da je to potpuna laž jer ako iko želi da nas isključi i pasivizira onda to jeste sistem u kojem se nalazimo. Oni ne nude baš ništa, dok je na internetu literatura, prijatelji, edukatori, poslodavci i na kraju novac od kojeg živimo ne oslanjajući se na lokalno tržište rezervisano samo za odabrane i posebne.

Onda neko kaže, Internet je loš a društvene mreže utiču na razvoj društva i situacije u kojoj se nalazimo. Internet je mala beba za sav SPIN koji se prospe na glavu onih koji medije ne čitaju već im slijepo vjeruju ili za sadržaje koje je prijeko potrebno dubinski analizirati prije samog konzumiranja.

Internet je mala beba u odnosu na dvadeset najtežih godina provedenih s njima u kojima nam je nedostajalo, hrane, lijekova, odjevnih predmeta, poslova, plaća i bilo kakvih izvora finansiranja.

I dok su nas oni uporno pokušavali odvojiti od ekrana, mi smo se rapidno približavali i tako formirali grupe koje promišljaju, gledaju i analiziraju a dok to rade osjećaju se sretnim i zadovoljnim a uz to sve i plaćenim.

I onda neko kaže da je Internet loš, da društvene mreže nemaju smisla te da trebamo činiti sve kako bismo se odvojili od ekrana?

Možda je bolje da gledamo spinovane tv programe, billboarde ili čitamo novine te da ne razmišljamo uopće ? Možda je bolje za vas – ali taj film nećete gledati!

Ostavite komentar