Danu Dejtona mogu istinski da se raduju oni koji su 1995. napunili 18 i koji su se spasli rova i ratišta

Piše : E Zgodić (dnevno.rs)

Prije 18 godina, na današnji dan 1995. godine, u Sarajevu je gostovao slovenački bend ‘Lajbah’, u sklopu svoje turneje ‘ po okupiranoj Evropi’, promovirajući album ‘NATO’. Datum prvog od dva njihova koncerta, poklopio se sa historijskim datumom, kada je u vojnoj američkoj bazi ‘Rajt peterson’ u Dejtonu u državi Ohajo, parafiran Dejtonski mirovni ugovor, kojim je konačno okončan rat u Bosni i Hercegovini.

Za neke od nas, koji smo prije 18 godina, postali punoljetni, priča o pregovorima bila je tada  u nekom drugom planu …

Jednostavno, godine u kojima se pregovaralo po raznim lisabonima i ženevama, nakon koji su na smetljištu istorije ostajali brojni mirovni planovi – Kutiljerov, Vens-Ovenov, Oven –Stoltenbergov i ini planovi, koji su samo dolijevali ulje na usijanu bosansku tepsiju, činila nas je prirodno skeptičnim i opreznim. Niko nije pretpostavljao da će rat ipak da se završi.

A ‘Lajbahovo’ gostovanje, bilo je istinsko osvježenje za sve koji su u opkoljenom Sarajevu bili zarobljeni skoro četiri godine, te svoje opsadničke dane prekraćivali kako su znali i umeli, navjiše uz terapiju zvana muzika, koja je u tom periodu iznedrila desetine urbanih bendova i to preko kultne radio stanice, koja danas više ne postoji – Radija Zid.

Neki od nas, tada tek stasali punoljetnici, nisu ni bili svjesni koliko nam je taj 21. novembar značio u životu. U suprotnom, da svjetski moćnici nisu odlučili da prekinu bosansku klaonicu, postali bismo topovsko meso, novi kontingent mladih vojnika bi bio upućen na ratišta. Čamili bismo po rovovima, možda učestvovali u vojnim akcijama, a onda sretni što smo živi, dolazili na dopust svojim majkama i očevima, valjda ponosni što smo eto i mi, postali muškarci i ratnici.

Na dan kada su Slovenci delili pasoše svoje NSK – države,  odlučio sam da taj dan zanemarim sve svoje planove i obaveze i pokušam da dođem do pasoša, a ako ništa, makar do karte za koncert.

Nekako sam uspio da uđem na službeni ulaz Narodnog pozorišta, ali gužva je bila prevelika. Neko je tada ljudima pustio patku da sa NSK pasošem u stvari može da se putuje, što je za zarobljenike unutar opsjednutog grada Sarajeva, bila gotovo najveća želja tih dana, nakon skoro četiri godine prinudnog tamnovanja.

Do pasoša nisam uspio da dođem, ali do karte jesam, i to dvije zadnje koje su ostale nepodijeljene. Sa prijateljem sam došao do improvizovanog šanda na sarajevskoj obali, odmah od Akademije scenskih umjetnosti, i uz smiješak dilera karata, u ruke dobio posljednje dvije karte što su ostale za koncert 21. novembra 1995. godine.

To gostovanje ‘Lajbaha’ i njihov koncert, kojeg je publika sjedeći posmatrala u Narodnom pozorištu, imao je tada veliki uticaj na osamnaestogodišnjaka.

Kada se čovjek vrati na ono što je, na primjer, u svom govoru spominjao filozof Peter Mlakar, koji inače tradicionalno drži govore na koncertima ove slovenačke grupe, ne može da se otme utisku, koliko je u stvari tada Mlakar ponudio neke od spasonosnih sugestija izmučenim Sarajlijama, a koji možda, samo zato jer su bili mladi i puni životne energije i želje za životom, baveći se čim su stigli da se bave, da bi održali makar privid normalnog života, nisu poludjeli.

– U ovoj klaonici ste mogli postati zombiji, međutim rat i smrt su vam bili strogi učitelj i nepopustljiv trener. Od vas su napravili izdresiranu čeličnu vrstu, koje se ne stidimo. Naučili su vas kolika je istinska vrijednost civilizovane Evrope, kolika je vrijednost njenih božjih zapovijedi, njenog morala i pravednosti. Vrijednost te Evrope je nikakva. I ako je Balkan uvijek smrdio Zapadu – ako ne drukčije, onda po barutu, – smrdi gnjila slabost Evrope i njena egoistična proračunatost, stoput, hiljadu puta više. Impotencija nam je svima odvratna, a Evropa je impotentna. Impotentna je jer je meka pred zlom – govorio je tada Mlakar.

Njihov album ‘NATO’ donosio je slutnje nekog novog globalnog totalitarnog zla, koje će u kasnijim godinama da se sruči na mnoge zemlje što su im se našle na putu. Tada se poruke ‘lajbahovog’ albuma sigurno nisu na taj način doživljavale u Sarajevu jer se u uzletu te smrtonosne vojne mašinerije i njihovog intervencionizma tražila nada i vera da se opsadi Sarajeva i prljavom bosanskohercegovačkom ratu nazire kraj.

Ono što je kao, tada još neshvaćeno odjeknulo, bila je Mlakarova poruka u Narodnom pozorištu na događaju promocije NSK države o tome kako je mržnja destruktvina i kako samo oprost može da porazi posljedice tog velikog evropskog zla kojeg je spominjao, a koje je svoj hir iskaljivalo na Sarajevu i Bosni gotovo četiri godine, pretvarajući jednu zemlju u bojno polje a gradove u logore.

– Ipak, što je istinsko i najstrašnije oružje koje apsolutno ubija zlo? Prijatelji Sarajlije, to je kazna i moć opraštanja. Moć, koju su u stanju da imaju samo pojedinci, i ko oprašta, tom zlo ne može ništa. Istina je da duh na svom putu ka slobodi najprijee treba mržnju. Patnja i smrt onome ko je napravio zločin, to je u redu. Ali tek kroz opraštanje ćete preraditi zločinca u ćevapčiće i pljeskavice, tek u opraštanju najgoreg zla osjetićete pravu sreću, bićete potpuno slobodni – bićete gospodari mira. Tada će poraženi biti konačno poražen, vaš prijatelj biće Bog, pobednik će nositi vaše ime. To vam ja garantujem – govorio je Mlakar.

Nakon 18 godina, Dejtonski mirovni ugovor je postao prvi put punoljetan. Sklopljen 1995. godine, kada se tadašnjim osamnaestogodišnjacima smiješila nova uniforma, zaduživanje oružja i upućivanje na ratište, nikada nije prihvaćen, uvijek je kritikovan u bošnjačkoj, građansko-bosanskoj i javnosti Hrvata u BiH.

Bošnjaci su bili nezadovoljni što su mnogi bošnjački krajevi ostali u Republici Srpskoj, baš kao i Hrvati koji i danas oplakuju Bosansku Posavinu. Građanski Bosanci su naravno sve vrijeme sanjali građansku BiH bez etno-nacionalno determinisanih teritorija, i nikada im izgleda neće dosaditi taj građanski defetizam prema dejtonskim rešenjima, bez obzira što taj dejtonski mir, još uvijek traje, bez ikakvih oružanih sukoba orgraničenog dometa ili terorističkih mrcvarenja civila, kakvo je sve vrijeme pristuno na primer u postratnim područjima Bliskog istoka. Dejtonski sporazum, često nazivaju ludačkom košuljom.

Ko je zapamtio rat u BiH, i koga je to zlo na bilo koji način dotaklo, njemu se više ne ratuje. Rat i sukobe mogu da počnu samo one generacije koje nisu zapamtile rat, ali jesu zapamtile mržnju i nezadovoljstvo starijih,  rešenjima iz Dejtona.

Prije 18 godina, 25. novembra, na Dan ZAVNOBIH-a, koji je ustanovljen 1943. godine, sarajevski Srbi na područjima koje je Vojska Republike Srpske kontrolisala u ratu, izbile su demonstracije zbog činjenice da ih je Slobodan Milošević predao bošnjačkim vlastima, tj. da će naselja koja su kontrolisali u ratu pripasti bošnjačko-hrvatskoj, Federaciji BiH.

Baš kao i sarajevski Srbi koji su praktično napustili grad u dva navrata, prvi put 1992. godine, a onda nakon Dejtona, kada je izvršena tzv. reintegracija Sarajeva, nezadovoljni su danas i mnogi Bošnjaci iz istočne Bosne, Hrvati srednje Bosne i Posavine, jer ta područja ne kontrolišu pripadnici njhovog naroda.

Međutim, vršnjaci Dejtonskog sporazuma, danas su punoletni i nadati se da neće strahovati kao osamnaestogodišnjaci 1995. godine, da će jednog dana biti prekinuti u cvijetu mladosti i biti poslati da ratuju za ciljeve političkih elita, koje su odgovorne za preko 100 hiljada civilnih i vojnih žrtava u BiH, samo 10 hiljada u Sarajevu.

Ko god danas zagovara raspakovanje dejtonskih rešenja, ma kakva ona bila, moraju da imaju na umu da to u stvari znači raspakovanje osamnaestogodišnjeg mira, koji traje u Bosni i Hercegovini, da otvaraju Pandorinu geopolitičku kutiju i hrane mržnju i nakupljene postdejtonske emocije na svim stranama.

Jer svaka od nekad zaraćenih bosanskohercegovačkih strana,  imala bi neku sugestiju, želju, predlog koji bi na drugoj strani zvučao možda kao poziv na novi rat

I zato, jedan osamnaestogodišnjak iz 1995. godine, koji je rat proveo u Sarajevu, ne može nikako da bude objektivan. Takvi jedino mogu da budu žestoki branioci sporazuma koji ih je spasio rova,  opredijeljeni da se, ako treba, zalažu za status kvo i narednih hiljadu godina, samo da više nikad u životu ne osjete, po dušu, razorne zvukove eksplozije granata, civilizacijski sunovrat i život lišen dostojanstva i svakog osjećaja bezbijednosti i perspektive.

Iako je danas je u Republici Srpskoj praznik koji se slavi kao dan međunarodnog priznanja subjektiviteta Srpske unutar BiH, što možda upućuje na to da su Srbi u stvari itekako zadovoljni Dejtonskim sporazumom, koga danas svojski brane od napada iz Sarajeva, Mostara, Zagreba, Vašingtona, današnjem danu, istinski i svim srcem, mogu da se raduju zapravo samo goreposmenuti osamnaestogodišnjaci iz 1995. godine, koji nisu imali tu nesreću da, kao stariji vršnjaci, ratuju za svoj narod, državu, republiku, stranku i javno preduzeće koje će ga u narednim godinama pljačkati, javnu televiziju koja će ga kasnije obilato dezinformisati…

3 0 komentara

  1. short url 31 Maja, 2015
  2. try this out 20 Jula, 2015
  3. Charissa 15 Oktobra, 2020

Ostavite komentar