Kad progovori jezik raskoši

Piše : Tarik Kapetanović @ka5an

Tako, u pola noći pred kraj mjeseca septembra 2013. godine sasvim slučajno ugledam poznati broj prijatelja Predraga Lešića koji mi reče : „oli ti doć na Spark.Me?“

Šta da kažem nego „hoću a đe neću“ jer znam ja ko je moj drug Predo i ko nebi otišao u Crnu Goru pred kraj spetembra a još se može kupati, plivati i sunčati. Pomislim, opet red je nešto naučiti jer Spark.ME nije šprdnja i zezancija nego ozbiljna konferencija gdje dolaze ozbiljni ljudi, a vidim, pričati će se o dropboxu, skypeu techcrunhu, a bit će i fenomenalnih predavača iz našeg regiona.

Zbog toga na brzinu sparkovah, pardon spakovah stvari i krenuh na put ka Crnoj Gori i gradu Budvi u kojoj se konferencija održava. Malo sam se brinuo je znam da organizatori mogu biti i umorni te da ako te smjeste sa organizatorom “himself” u sobi noći mogu biti i nesane no ja se odlučih na dolazak, bez obzira na hrkanje koje je digitalno evidentirano u jednoj noći.

Kao po planu, za nekoliko sati stigoh u Crnu Goru i Budvu te stadoh pred veličanstveni hotel Splendid. Sve je govorilo jezikom raskoši. Automobili, fontane, hol hotela me zabljesnuše za čas. Presabrah se i odahnuh tražeći pogledom drage ljude koje znam iz mnogo skromnijih i intimnijih druženja.

Njihova lica su mi u tom trenutku bila potrebna kako bi neutralizirao svo blještavilo koje me okruživalo. Na sreću pojaviše se i priđoše. Hladnoću uglancanog crnog i bijelog mermera i crne i bijele kože na masivnom namještaju ubrzo zamijeniše prijateljski zagrljaji, poljupci, čvrsti stisak ruke dragih ljudi riječi podrške.

Znao sam da sam na pravom mjestu, bio sam među svojima. To mi je bilo dovoljno da zaboravim težak put, loše vijesti i da počnem komunicirati isključivo s dragim ljudima. Munjevitom brzinom raspremih stvari i pođoh ka konferencijskoj sali u kojoj su svoja predavanja pripremale kolegice i kolege koje dugo nisam vidio. Bio je dovoljan samo treptaj i naša se energija već širila salom.

Svi smo bili u toku, gadgeti, twitter wall i prezentacijski ekran ispred nas. Bili smo malene iskrice u tami velike prostorije kojom su dominirali predavači. Ipak, pogledi su nam se susretali, mahalo se i osmjehivalo i bez lažne skromnosti, jedva sam čekao da se predavanja završe.

Gaga, Itana, Predo, Nataša, Dobrila, Hana, Vanja, Nikola, Nebojša, drugovi twitteraši i blogeri iz cijelog regiona tu ispred mene, nalazili su se na metar udaljenosti. Sve gadgete sam odmah zapostavio i svaku konverzaciju započinjao i završavao sa širokim osmjehom.

Odjednom, tu negdje u masi stoji moj drug twitteraš @peckopivo a sa njim poznat lik, čovjek s kojim sam svojevremeno razmijenio par političkih stavova koji mu tog dana nisu išli na ruku. Internet zajednici poznatiji kao @brodonacelnik. Tog spornog dana @brodonacelnik je bio ljut na sebe, mene i cijeli svijet a  ja „kažnjen“ sa opcijom unfollow.

Nakon par rečenica, razmijenjenih stavova drug @brodonacelnik priđe, nestade iskrica, poče prijateljstvo ovjekovječeno fotografijom koja može samo nadmašiti sve ciljeve edukativnih konferencija.

Digitalna konferencija Spark.ME je namijenjena nama, digitalnim komunikatorima i nije neobično kada u lift, hodniku ili restoranu hotela sretnem drage ljude koji bulje u svoje gadgete ali kada svi gosti hotela to rade, postavlja se pitanje šta je toliko interesantno i pravimo li mi zaista buzz?!!

Ispostavlja se ipak da naš pojedinačni buzz nije toliko intenzivan ali se nešto dešava sa svijetom u kojem živimo. Ljudi sve više smišljaju stvari koje život čine ugodnijim, ali od tih podobnosti ti siti ljudi sve češće želi pobjeći.

Ispred nas su bili izvanredni predavači, ljudi koji vjeruju u napredak nauke kroz izume ali su u hotelu na listi gostiju evidentno bili i oni drugi koji očito radi ličnog bogaćenja uživaju u ropstvu drugih i razaranju čitavih rasa.

 Jedni su nam govorili o razvoju digitalnog bussinesa a drugi su nam potpuno nesvjesno prikazali svoje jahte, automobile, jahte i nacifrane žene s kojim komuniciraju isključivo na struju.

Jedni su praktično pokazali kako se vlada ljudima dok su drugi pričali šta je to novo i drugačije što bi običnog čovjeka moglo oplemeniti i zanimati. Niti jedni niti drugi nisu shvatili da čovjek nije vlasnik svega.  Ljudi nisu vlasnici svog života a posebno ne života drugih i drugačijih.

Porto Montenegro, savršeni hotel Splendid, SPA centri  i uštogljena gospoda i dame koje se cakle u osvijetljenim liftovima bile su samo dio folklora dok su ljudske i tople priče bile osnovni pokretač Spark.Me

Na kraju smo u svoje odrasle domove svi otišli sami, sa upaljenim gadgetima u ruci i dijelom duše koju smo poklonili jedni drugima tokom Spark.Me. Povremene notifikacije su nas podsjećale na divne trenutke i priče koje smo razmjenjivali dok nas je brod sa rijeke Sene koja protiče blještavim Parizom  vozio po Bokokotorskom zalivu.

Sada, sa punom glavom dobro upamćenih osmjeha i grudima punim zagrljaja, mogu uživati u realnosti koju mi je priredio život.

Na kraju, mi smo samo prosječni ljudi koji živeći po bespućima bivše nam zemlje znamo šta je realan život koji neki “bitni ljudi” montiraju običnim ljudima poput nas. Zbog toga, mi jasno biramo da budemo bliski te da u ime uzajamnog prijateljstva iskrimo, jer mi znamo da je naše jedinstvo i bliskost najveći poklon koji jedini drugima možemo dati.

Hvala Vam

 

Ostavite komentar