I konje ubijaju zar ne ?

Piše : Tarik Kapetanović @ka5an

Roman Horace McCoya,  “I konje ubijaju zar ne” objavljen je davne 1935. godine u SAD-u, te je čak i tada privukao veliku pažnju čitaoca i kritike. Povod za pisanje autoru dala je velika depresija koja je zavladala nakon kraha berze. Roman govori o nekoliko plesnih parova koji se takmiče na maratonu i nastoje da izdrže što duže na podiju kako bi dobili prvu nagradu i započeli neki drugi bolji život. Plesni podij je i pokazatelj društva koje je ogoljeno do krajnih granica u borbi za pukim preživljavanjem.

Ovaj roman zasigurno je dao ideju uredniku radio emisije „Udri muški“ u stvaranju predstave ispred sarajevske Katedrale. Iako nesvjesno javno pojavljivanje aktera iz stvarnog života u nama svjesnima, trebala su probuditi pitanja o našem savremenom moralu i ljudskosti, suosjećanju i merhametluku, te mnogim društvenim vrijednostima koje tjeraju čovjeka iz naroda da proda dušu i tijelo za trenutak slave. Bilo je važno osvojiti poklon, ili se nadati poklonu. Pozornica je bila sjajna i raspjevana puna osmjeha i muke koja je progovarala iz očiju učesnika.

Krilatica i poziv na igru pod vještom formulacijom „ruku na poklon“ ohrabrila je mnoge  za učešće u nagradnoj igri u kojoj su mogli osvojiti novi automobil. Pravila igre su jednostavna, upućuju na stajanje do iznemoglosti. Dok sam promatrao učesnike teško sam ih dovodio u vezu sa  inatom i duhovnom slobodom. Nepomičnim figurama koje su se nadvijale nad malenim automobilom nedostajalo je prkosa, suprotstavljanja nepravdi i odbijanja ponižavajućih naredbi. Naprotiv, bila je potrebna bezusovna poslušnost i poniznost jer bi se spontano razmišljanje pa i reakcija koje bi dovela do pomicanja ruke s usijanog lima kažnjavala izbacivanjem iz igre.

Niko se nije zapitao, šta je muškarce i žene bez obzira na „vrijedan“ poklon u suštini natjeralo da svoj intimni život prikažu širokom gledateljstvu, te da nepomično drže ruku na automobilu. Ljudska prava su zanemarena, pa čak i ona osnovna i biološka. Koliko je jak i skup motiv  da bi se pogazio i čast i dostojanstvo. Odgovor je jasan, u Bosni je to maleni automobil. Kada sam došao do racionalnog odgovora ostaje mi samo još da se pitam koliko u Bosni i Hercegovini danas vrijedi sloboda i može li se baš sve kupiti novcem?

Potencijalno osiromašenim i gladnim ljudima ova malena nagrada se učinila velikom. Pojavljivanje u showu koji je trajao neprekidno 33 sata bez mogućnosti odlaska u wc,  ipak će  sudionicima donijeti medijsku pažnju koju svojim načinom života ne bi zavrijedili. Pobjednik/ca postaje  medijska ikona kada je nakon 33 sata stajanja pored automobila osvaja isti. Tog dana će pobjednik/ca zasjeniti političare i estradne umjetnike, i da nije bilo ovog „izvanrednog“ showa to sigurno ne bi uspio.

Natjecatelji su efektivno je držali ruku na poklonu dok je pobjednik/ca  siguran u svoju pobjedu. U teškim momentima će uzvikivati „Udri muški“. Tim će vjerovatno pokušati odagnati svu težinu života i preživljavanja te stimulisati sebe da istraje do samog kraja.

Time je i „skroz jaranska priča“ okončana. Priča je bila zaista više od nagradne igre i više od dodjele automobila. Priča zaista govori o spajanju radiostanica, sklapanju prijateljstava, i širenju granica koje su učesnicima već odavno poznate, samo ih nisu imali priliku medijski prikazati i još pri tome osvojiti auto za jednog kokuza.

Ostavite komentar