Slušanje tišine

Piše : Tarik Kapetanović @ka5an

Kada veliku i sveznajuću wikipediju pitamo šta je to zaista rafting podaci govore da se radi vrsti sporta na rijeci gdje se grupa ljudi spušta gumenim čamcem niz brzace s ciljem uzbuđenja avanture i druženja.  Kada se taj podatak upamti i krene na Neretvu onda se neke stvari u formulaciji moraju slojevito posložiti.

 

Ovu toplu nedjelju iskoristio sam za avanturu. Prijatelj Mario Gerussi  koji je ujedno i  sinonim za turizam u ovoj maloj zemlji me odlučio s nekolicinom prijatelja i prijateljica povesti na rafting, što bi u prijevodu bilo „guzeljanje“ (specifična vrsta sjedenja) i uživanje u sjedenju na gumenom čamcu i prirodnim ljepotama koje nas u određenom trenutku okružuju.

Da je sve tako lako nisam ni znao kada sam se ujutro u šest i nešto malo minuta probudio znajući da na put ka predivnom Konjicu krećemo oko devet.  Šta spremiti u torbu, koliko stvari ponijeti koje odjevne predmete ugurati u ruksak, kako osigurati mobitel, foto aparat, novčanik i naočale bila su samo neka od mojih pitanja?!

I naravno napravio sam par početničkih grešaka…

Spakovao sam mnogo toga ali nisam ponio kupače gaće! Ukoliko se odlučite ići na rafting sa „Outdoor sports Natura AS“ kupače gaće će Vam biti neophodne! Ti momci zaista imaju svu prateću opremu, od ronilačkih odjela, ronilačkih kaljačica, kaciga, prsluka za spašavanje, nepropusnih skafandera i modernih gumenih čamaca koji su (ukoliko stručnjaci upravljaju njima) iznimno brzi i na vodi.

Naime, nakon dolaska u Konjic mlada ekipa nas je dočekala u restoranu Han, naravno s doručkom i kafom kako to dolikuje pravim domaćinima. Neskromno sam pojeo dva omleta i popio kafu te pristupio oblačenju ronilačkog odjela koje se odjednom našlo u kesi pored mojih nogu. Tada sam shvatio prvu grešku. Nemam kupače nego obične bijele „Labod“ (nije reklama) gaće koje će unutar odjela biti mokre kao čep. Promišljao sam da odstranim i gaće ali su one uz potkošulju obavezan asesoar svakog stanovnika BiH.

Teškom mukom sam navukao gumeno odijelo koje zagrijava i tijelo i dušu te se borio sa promišljanjima o onome šta sam i koliko pojeo uvidjevši da odijelo nema niti jednog otvora u slučaju nužde. Pokušao sam i uspio ostvariti unutarnji mir koji je potrajao četiri sata koliko i traje cijela rafting ruta.

Ugodno uvučen u ronilačko odijelo shvatio sam koliko žene zaista žrtvuju za ljepotu noseći helanke, tange i sve te silne odjevne predmete koji se pripijaju uz kožu ili postaju njenim sastavnim dijelom.  Moja je borba bila mukotrpna dok sam se vozio u iznimno toplom kombiju koji je stenjao uz makadamski put  vozeći nas do početne tačke.

Vrata su se otvorila i bio sam slobodan, jedva sam čekao ući u vodu ali, (pojavilo se baš to ali koje djevojci sreću kvari)  organizatori su nas željeli dodatno osigurati, u čamcu su nas čekali još topliji gumeni skafanderi i kacige koje smo morali staviti na glavu prije ulaska u čamac.

Govorio sam da mi nije prvi put, te da sam se i spuštao niz Neretvu i bez te silne opreme, ali mi momci dobaciše da je EU sad i naš prvi susjed pa moramo poštovati pravila. Dok sam se mirio s tim EU pravilima promatrao sam mladi par iz Finske, koji su sretno i zadovoljno i bez ikakvog pogovora oblačili svu opremu te nanosili debeli sloj kreme za sunčanje na lice kako bi se zaštitili od sunca.

Šuti, dobro je pomislio sam i jedva čekao da dođem do Neretve koja je hučala i pozivala nas na avanturu i druženje kako joj je to u enciklopedijskom opisu. 

Konačno smo ugurali nestašni čamac u vodu ali i donji dio mog tijela koji je osjetio zbog čega mi je potrebna sva oprema. Hladna skoro smrznuta Neretva se uvlačila u odijelo, osjetio sam svaki stepen.  Vođa tima Sanjin Bubalo je ponavljao tačnu temperaturu vode dok se meni činilo kako Neretva želi okupirati moje noge i pridobiti ih samo za sebe.

Pomislio sam ulazi u čamac i ne filozofiraj sam sa sobom! Tako sam i učinio a @Sanjin Bubalo je glasno rekao : IDEMO !

Dok je voda lagano ulazila u čamac druženje je počelo. Fantastični i uvijek nasmijani Maid Katanić je pod stručnom komandom Sanjin Bubalo veslao i okretao čamac po željama, izbjegavajući stijene, podvodne prepreke, granje i opasne brzace koji bi nama laicima za čas došli glave.

S puno smijeha, entuzijazma i bistrog razgovora nismo ni obraćali pažnju na minute i sate koji su se nizali. Ispred nas su bili brzaci, izvori i tjesnaci kojima je Sanjin Bubalo znao naziv, temperaturu, dubinu, širinu i visinu.

Znao je Sanjin Bubalo i mnogo više od toga, ali nije govorio jer je pronašao savršen sklad s tom divljinom koja je nama mamila uzdahe.  Visoke stijene koje su me okruživale su samo dokazale koliko smo maleni u odnosu na snagu prirode, kako smo ništavni i sitni u odnosu na snagu Neretve koja nas je vodila uvijek u svom smjeru,  te koliko morama biti zahvalni što je barem za trenutak omogućeno da vidimo ono što je mnogima ostalo skriveno.

Od tog promišljanja me odvojio Maid Katanić nudeći banane i sok koji su bili skriveni u plastičnom buretu u čamcu. Uskoro ćemo napraviti pauzu, rekao je vješto veslajući ka obali Neretve koja se baš na tom mjestu spajala sa rijekom Rakitnicom čije sam se hladne vode napio iz dlana dok se sunce igralo sa zlatno žutim kamenjem pod mojim nogama.

Sve je izgledalo nestvarno, dok se par mlađahnih Finaca nije pojavio iz obližnje šume sa cvjetnim grančicama koje su kasnije iskoristili za dekoraciju kacige.

Pored iznimno lijepog krajolika, ugodnih i dragih domaćina, bistrine vode i užitka ispijanja iste ostao sam zapanjen tišinom koja je osvajala kanjone, rijeku, pećine, drveće i ljude. Svi smo slušali tišinu a ista nas je uzimala pod svoje. Tišinu na koju smo zaboravili, živeći brzo u gradu ali i tišini koja zna svaki naš korak smo pustili da uđe duboko u nas. Ta nas je tišina vratila sebi te nam podarila smiraj kojeg smo toliko željni. Rafting je očito bio prilika za slušanje tišine unutar nas samih, što smo zaboravili učiniti odavno.

Uskoro smo nastavili vožnju, ispred nas su se nizali brzaci i izvori, prošli smo ispod „Blizanaca“ izvora koji navodno omogućava ekstremnu plodnost, napili se vode s „Picinog vrela“ čija slatkasta voda u momentu sipanja u bocu iznosi samo tri stepena, prošli pored stijena različitih oblika, prskali se i kupali u hladnoj Neretvi koja nam nije dala mira sve do Džajića buka  koji je i posljednja etapa ove predivne nedjeljne avanture.

 

Kako vodostaj Neretve još uvijek nije nizak, našu smo vožnju lagano nastavili do Stare ćuprije u centru Konjica gdje su nas dočekali turisti i domicilni stanovnici radoznalim pogledima i s radosnim osmjehom.

Naravno, riječi nisu dovoljne, slike će reći puno više, sakupiti veliki broj likova na društvenim mrežama i učiniti ljude sretnima. Ipak, moja je preporuka da žrtvujete jednu slobodnu nedjelju, krenete u Konjic i potrčite u susret Neretvi čiju su ćud barem pokušali ukrotiti prijatelji iz „Outdoor sports Natura AS“ a imenom i prezimenom Sanjin Bubalo i Maid Katanić. Naravno ni Sanjin, ni Mario ni Tarik ni Maid niti bilo ko to nije uspio. Neretva je pobijedila i pokazala nam kako i mali ljudi barem na trenutak mogu uživati u njenoj neukroćenoj ljepoti.

Bez komentara

Ostavite komentar