Arsuzki je megdan

U zadnje vrijeme sve češće pišem, valjda imam volje i vremena za taj stari zanat u kojem iskreno uživam. Vjerujte da sam ovih dana i radio kako na sebi tako i na poslovima koji su me okruživali. Zbog toga je izostalo moje pisanje,  pa grize me savjest što nisam češće o svemu govorio na svom blogu.

Vi znate da ja izbjegavam filozofiranje i želim prenijeti nešto konkretno što može biti interesantno i za Vas i mene. Zbog toga pišem o iskustvima koje sam stekao i znanjima koje svakodnevno apsorbiram.

Mnogo toga se može naučiti od ljudi i s ljudima, može se učiti na konferencijama, tweetupima iz medija i svih drugih kanala komuniciranja ali se najviše može učiti od prijatelja koji žele pokloniti svoje znanje. To nisu profesori univerziteta već ljudi koji znanje ne čuvaju nego ga daju na pladnju, pišući komunicirajući i snimajući sebe i druge kako rade i izlažu.

Pišem danas kako bih pohvalio dragog prijatelja iz Banje Luke, Dragana Močevića i njegovu aganciju Prime Communications koja je sudeći po slikama na današnjem timelineu uspješno okončala tri velika McDonalds dana u Banja Luci. Ta mala agencija zapošljava neke ljude a na njenom čelu radi jedan iznimno dobar i uspješan čovjek.

Ti ljudi su mi pokazali put, usmjerili me na pravi način i dokazali da se istina sporo, ali učinkovito može uspjeti i bez rodbine u politici, tate koji je profesor na fakultetu, amidže u dijaspori ili tetka ministra.

Ljudi iz Prime-a su mi uvijek bili dostupni, dragi i prijatni a drug i prijatelj Dragan jedan od rijetkih koji me okretao onako kako treba ali i smirivao kad sam bio razjaren i ekspolozivan.

Danas, ne baš shodno godinama i uloženom trudu (ali to tako mora biti kad nedostaje prava štela i VIP) radim i živim život dostojan ozbiljnog čovjeka. Šutim, stvaram i često nosim tacnu u Ka5aN Cafeu čija me atmosfera odmara i relaksira.  Prestao sam da lajem jer sam vidio da se bolje specijalizirati,  više nisam ni arsuz jer od tog megdana nema velike koristi.

Još uvijek imam želju da idem naprijed, moram malo prionuti i početi pisati magistarski rad za koji sam izgubio volju nakon 12 položenih ispita 2 godine dodatnog studiranja i sumiranja bezizlazne situacije koju ni moj fakultet ni položeni ispiti ni prosjek a najmanje profesori koji su mi predavali neće i ne žele promijeniti.

Sada znam da samo znanje dovodi do uspjeha ma kako taj proces sporo išao.  Znam da kad više znam više i mogu. Nekada sam očekivao pomoć od rodbine na funkcijama, prijatelja i poznanika mojih roditelja koji su vješto izbjegavali pomoći a onda su izbjegavali i moje roditelje. Zaobilazili su me i smijali se u brk a ja sam od nijih očekivao nešto – barem uslugu za uslugu ali se ništa nije desilo.

Njihova djeca su se zapošljavala preko noći a ja sam ostajao da se borim sam za sebe, zbog toga im hvala i ne zamjeram im, ali pamtim i znam dobro ko me na tom putu pravio budalom a to će ih mnogo više koštati od pukog izbjegavanja.

Nešto se napraviti mora, za sve ono što sam radio i radim mogu i moram zahvaliti prijateljima, mojoj generaciji koja se borila sama za sebe i svim onima koji su mi pomogli i poklonili svoje znanje – a takvih je puno.

Sam se ne živi i sam nikada ne možeš napraviti uspjeh.

Kad nešto zaista želiš onda nema prepreke koja ti se može naći na putu. Tu se ne može ispriječiti ni politika, ni podijeljena BiH ni političke opcije ovih onih ili trećih. Oni i takvi su me samo ometali na  putu i žestoko mi podmetali noge ali je moj cilj bio jasan i kristalno definisan.

U ovoj zemlji uspjeh moramo dijeliti s drugima, moramo dio kolača dati i prijateljima kako bi se svi zasladili jer uspjeh sam za sebe postaje gorak ukoliko želimo samo i isključivo izvući korist od svega i svih.

Pozdravlja Vas Vaš

Tarik Kapetanović @ka5an

Ostavite komentar