Kad plastika oživi

Piše : Tarik Kapetanović @ka5an

Narodni Bosne i Hercegovine  lako i brzo zaboravljaju zločine koji su im se kroz istoriju dešavali, neki imaju običaj da glorifikuju zločince a drugi zločin koji je počinjen.  Uz sve to postoje i oni koji se vremenom identifikuju sa okupatorima i na taj način ih slave. Ni građani Sarajeva, barem oni koji su u ovom gradu boravili za vrijeme agresije nisu iznimka.

Počeli smo zaboravljati šta nam se dešavalo, zbog čega se ginulo i kada. Počeli smo se boriti za goli život, okrenuli smo se sticanju materijalnih sredstava neophodnih za preživljavanje i jednostavno sve loše potisnuli u neki tamni čošak.

Međutim priča o „Sarajevskoj crvenoj liniji“ je potaknula mnoge na izlazak iz svog doma, kao i odvajanje od stalnih obaveza. Svi smo željeli prošetati gradom i vidjeti skoro beskonačan niz crvenih stolica koje su bile postavljene kao svjedočanstvo jednog užasnog zločina.

Prazna mjesta simbolizirala su prazninu u duši koju su moji sugrađani i sugrađanke izražavali suzama u očima. Na stolicama cvijeće, šalovi omiljenog kluba omiljeni predmeti i igračke.

Miki maus i nekoliko slikovnica, jedna lopta i mala plišana maca bile su poklon ubijenoj djeci ovog grada. Bio je zaista teško proći pored malenih stolica i suzdržati suze. Dok su mnogi plakali, u obližnjem parku se čuo dječji žamor. Tada sam znao da je život pobijedio ali se nisam mogao oteti cijepanju duše koji se pojačavao sa sumornom kiša.

Ovim tekstom želim zahvaliti i Harisu Pašoviću ali i gradskim zvaničnicima i građanima Sarajeva koji su omogućili ovu spektakularnu postavku u centru grada.  Želim zahvaliti i umjetnicima te učesnicima performansa koji su dali svoj doprinos cijeloj postavci.

Bez obzira na sve loše već napisano u medijima, na sve ono što će se tek pisati iskreno se kao građanin ovog grada zahvaljujem na podsjećanju te na  direktnom upiranju u oči koje će svima sa zrnom duše pobuditi emocije.

Bilo je dovoljno pogledati lica građana koji su nepomično zurili u stolice dok im se u glavi odmotavao najteži ratni film i odzvanjao zvuk granata. Pomalo iznenađen čitam i negativne komentare naših „poznatih“.

Pitam se zar uvijek moramo kuditi pa čak i one koji urade nešto savršeno?

Posebno me dotakla priča Emira Kusturice koji se rugao instalaciji postavljajući ružne i podrugljive statuse na svoj Facebook page.. Mislim da mu to nije trebalo, ali je autor dao najbolji opis svog JA postavljanjem video klipa baš tog šestog aprila dok je Sarajevo plakalo :

Potpuno suprotna reakcija bila je ona koju je sa slikom na svom Facebook profilu objavio Sarajlijama dobro poznati Dr. Nele Karajlić koji je doslovno rekao :

 „Jel se trebam ismijavat ovom… Nikad,,, samo mogu parolno da kazem nedo Onaj odozgo nikom ovako da se ponovi nigdje… „

Ukoliko sve nije dio neke igre, moram reći svaka ti čast Nele.. nakon dugo … dugo vremena.  Sve ovo govori da je Haris Pašović napravio dobru postavku, koja je slikom, videom i tonom uticala i na one koji odavno žele zaboraviti Sarajevo, ali i one koji ga nikako ne uspijevaju izbaciti iz sebe.

Nas obične građane instalacija je potakla na razmišljanje. Plastične stolice su tog dana oživjele i dobile svoj duh.  Stolice su se odupirale i onim koji su usiljeno prilazili dugom crvenom redu dok im plastični ukočeni izraz lica nije uspio promijeniti fizionomiju.

Oni iskreni su plakali, znali su da mogu i moraju nastaviti živjeti u Sarajevu. Samo će takvi biti počašćeni sramnim saginjanjem glave Carla Bildta pred crvenim stolicama kao i tihim šapatom političke elite koja baš tog dana nije spremila prikladan govor.

Sarajevska crvena linija je podsjetila sve nas, upozorila neke a treće osvijestila do te mjere da su na svom Facebook profilu napisali :

„Nema raja od mrznje nista, mozete me pljuvat i psovat, al salu na stranu, jebes ti nacionalizam, nikom on hljeba donio nije…“

Dr. Nele Karajlić (6. april 2011.)

2 Komentara

  1. mozgalice 15/11/2012
  2. Oladele 23/01/2014

Ostavite komentar