Dječje barikade

Piše :  Tarik Kapetanović

Od filma kojeg je režirala Angelina Jolie nisam očekivao baš ništa, sjećam se perioda snimanja i prvih fotografija na kojima su se smiješila lica naših glumaca obučenih u vojne uniforme. Sve to je tada bilo simpatično jer sjetiti se rata i noći provedenih u podrumu sa Brankom Đurićem – Đurom uz zvuke njegove gitare i udare granata u isto vrijeme je bilo potpuno neprocjenjivo.

Međutim ja nisam kritičar niti se razumijem u filmsku umjetnost. Ja sam gledalac i dijete  sukoba kojeg jedni zovu agresija a drugi građanski rat.

Ničim izazvan uvučen sam u taj rat, sukob i ubijanje a da nisam znao ni ko sam ni šta sam, također nisam znao ko su oni s kojima sam se do tada igrao. Jednostavno nas sve to nije ni zanimalo, sve do dana kada su djeca sa određenim imenima u razredu napustila djecu s drugim imenima. Naravno, djeca nisu kriva oni samo slušaju roditelje.  Svi smo se tada pitali šta se dešava,  a onda sam se s jednim prijateljem koji je pakovao i svoje torbe krenuo na put kući.  Tada sam saznao da se u njegovoj kući samo dva sprata niže od mene pričaju neke drugačije priče.

Saznao sam tog dana da se neka vojska skuplja po vrletima Romanije te da voze neke automobile neobičnog imena „PinzGauer“. Tog dana sam čuo i da trebam otići što dalje odavde i da roditeljima kažem isto jer se sprema neki veliki belaj. Roditeljima sam rekao, oni nisu shvatili a ja na moju veliku žalost nisam otišao.

Sjećam se da smo se još uvijek igrali na ulici ispred zgrade kod jedne bijele škode, te smo od ostataka armature par cigli i daske pravili barikade kakve smo viđali u Tv programima. Na jednoj su barikadi bila djeca sa bijelim trakicama oko ramena dok su drugi imali zelene beretke. Ja sam bio dovoljno pametan da samo pravim barikade pa me ni jedni ni drugi nisu primali u svoj tim ali su me koristili za sakupljanje materijala.

Tada sam prvi put dobio BiH  auto naljepnicu sa plavim grbom i ljiljanima, naravno nisam imao auto ali sam imao svoju sobu pa sam mislio da vrata moje sobe može krasiti i ta naljepnica pored milion drugih koje su i danas poredane na istim.

Igre su i dalje trajale a barikade nisu bile toliko interesantne kao prvi PC 286 sa mono VGA monitorom na kojem se igrao Wolf i Tetris pa je moj prijatelj sa dječje barikade na čijem je rukavu bila bijela trakica ulazeći u moju sobu primijetio oznaku te istu počeo guliti. Spasio sam što se spasiti može, a naljepnica još uvijek stoji na vratima moje sobe dok mi je drug i dalje prijatelj samo sa mjestom prebivališta na planini kojom su se nekada vozili PinzGaueri.

Od tada su prošle godine u kojima su se stvarale neke nove države i podjele. Mnogi su na svoj način učestvovali u svemu tome, neki su pucali neki su bježali a oni pametni su mudro šutjeli.

Iako svježe, sjećanje na ta teška vremena,  zvuk granata i plač u podrumu te spavanje u wc-u postajalo je blijedo. Našu realnost ispunili su finansijski problemi koji potpomognuti teškom političkom retorikom postaju puno teži. Nakon svega su došle krize i recesije pa korupcija a šlag na torti je bio Angelinin film.

Toliko hvale i toliko osude u medijima, toliko dobrih i loših glumaca i toliko ljubavi na plakatu, toliko simbolike u naslovu a toliko tegobe nakon prvog gledanja.

Iskreno govoreći nisam se u svemu prepoznao, na moju sreću nisam bio sudionik rata jer za nošenje puške nisam imao dovoljno godina, nisam bio svjedok silovanja niti ubijanja i nisam vidio žrtve u logorima.

Jeo sam odvratnu konzervu „Ikar“ čiji okus nikada neću zaboraviti, nosio sam vodu u kanisterima i izbjegavao snajperske hice, plaćao sam kilogram šećera  od 70 do 120  maraka i nisam napustio Sarajevo.

Bio sam u stanu dok su granate osvjetljavale dio grada u koji je trebalo poslati smrt, bio sam na prozoru i kada je rasprskavajuća granata eksplodirala između zgrada i polomila sva prozorska stakla ali na sreću nisam ostao povrijeđen.

Gledao sam i vatru koja je gutala područje Vogošće na kraju rata i čuo tutanj NATOvih aviona ali i tada nisam znao o čemu se radi. Nisam imao pojma zašto padaju neke bombe na fabrike i šta znači reintegracija.

Tada sam mislio da se rat gubi ili dobiva i nikada nisam pomislio da će sve naglo prestati u nekom Daytonu za kojeg nikada do tada nisam čuo.

Nije mi bila potrebna Angelina Jolie da saznam da rat sa sobom nosi zlo o kojem prije ovog mog proživljenog nisam imao pojma. Sasvim slučajno mi je baš ta Angelina podarila jednu besanu noć u kojoj su se redale i one lijepe slike kada smo bili radosni jer smo s malo mogli napraviti puno.

Znam i bez Angeline da živim u zemlji meda, (mesa) i krvi. Znam i kako živimo, a sad nakon svega znam i zbog čega (koga) živim tako. Angelinin film bih mogao pogledati i nekoliko puta, u društvu prijatelja drugih vjerskih pripadnosti i nacionalnosti, bez straha da jedni drugima bilo šta loše kažemo. Mogao bih jer smo sada pametniji i oprezniji te znamo šta je to glad, humanitarna pomoć, izbjeglištvo i granate a samo se barem mogu nadati da iste greške nećemo ponoviti, jer ako ponovimo jadna nam je majka…

Jedan okmentar

  1. almicak 22 Februara, 2012

Ostavite komentar