Češke sobarice

Piše : @ka5an

Prije nekoliko dana na Slatkom čošetu sretnem dvojicu drugova, jedan sa sobom vodi malo dijete od nekih dvije godine a drugi u debeloj jakni i s kapom na glavi skoro neprepoznatljiv priča s njim.  Obojica bez posla i na grbači roditelja, obojica žrtve zavjere koju partijski moćnici nazivaju „recesijom“ a niti jedan član partije koja donosi profit.

Naša priča na iznenada započe na ledom okovanom asfaltu, pričali o cijenama hrane, grijanja i kojekakvih energenata. Ja se hvalim kako sam bio pametan pa nisam u onom poslijeratnom periodu izbacio TA peć 2ku a moj drug kaže kako mu samo za pelene i hapice treba omanja penzija. Onaj treći šuti i trpi našu priču ali potaknut temom, progovori i reče kako je isključio plin u kući jer je grijanje preskupo pa sad loži baš kao u ratu ali je cijena metra drva znatno jeftinija i mogu se puno lakše nabaviti.  Nismo dugo izdržali jer je atmosfera ličila na Igmanski marš a i ono dijete u skafanderu poče tražiti majku pa se raziđosmo..

Mi smo tog dana bili možda jedini na Slatkom čošetu koji su pričali o životnim problemima dok su nas lokalni posjetioci kafića nijemo promatrali a boza veselo skakutala u slastičarni kod Ramiza.

Hodam i razmišljam, moja se generacija odlučuje za ozbiljan život koji će ih suočiti sa ozbiljnim problemima. Što im sve to treba, pitam se skoro racionalno? Tako samo kupuju neimaštinu i neprospavane noći, a onda se okrenem oko sebe pogledam u kalendar, sjetim se kad sam rođen i shvatim da priroda čini svoje. Ja sam samo dio istog prirodnog kruga koji me nekim čudom još nije uvukao u svoj bubanj u kojem je centrifuga stalno uključena.

Vračajući se kući sretnem i nove komšije, stariji par, povratnici iz Holandije – muž naše gore list, žena Holanđanka. Nasmijani i sretni šetaju gradom njegove mladosti i uživaju u penzionerskim danima. Pitam ih da li su se odlučili na stalni boravak u BiH, potvrdno klimaju glavom, žena ne progovara jer nije učila Engleski a ja Holandski ne znam beknuti. Muž dodaje : „Lijepo nam je, imamo svoj stan, djeca se osigurana a mi do kraja života imamo po 500 eura pomoći i penziju, a vala nije nam ni pucalo nad glavom u onom prokletom ratu.

Nastavim dalje prema stanu a u ruci stežem svežanj ključeva kojim ću otvoriti vrata doma u kojem živim. Razmišljam o svom izboru, izboru mojih roditelja, ratnom vremenu i poslijeratnom otimanju. Razmišljam o vlastitim izborima a politika mi se nameče kao rješenje problema.

Koliko treba promišljati prije bilo kakvog izbora? Imamo li mi mali ljudi uopšte mogućnost izbora? Šta god da uradimo za nas će neki nivoi ostati nedokučivi, jer na kraju mi uopšte i nismo odabrali, oni su odabrali nas kao i naše roditelje neku deceniju ranije!

Sad znam i zašto je to tako, naivni smo kao Češke sobarice, dobri i još se vodimo starom krilaticom : „Šuti dobro je!“. Pristajemo na sve za male pare i trpimo poniženje bez ikakvog otpora. Na kraju priznali to sebi ili ne, ispadamo glupi što je i najbolnije.

Otključavam vrata i razmišljam kako bilo šta promijeniti? Krećem od sebe i razmišljam, promijenio sam okruženje, godišnje doba i vremensku zonu još nisam jer imam neki životni standard u koji vjerujem. Ne vjerujem da sam mogu promijeniti političko uređenje ali mogu uticati na razumijevanje istog što je itekako mukotrpan proces u ovoj maloj zemlji.

U jednom trenutku dok skidam teške cipele s nogu, shvatim da sam u suštini najgori od svih, sve je počelo da mi smeta, sve me nervira i generalno nisam zadovoljan. Strašno se sekiram, nekad i radi nebuloznog naslova u dnevnim novinama i maštam kako bi sve moglo biti bolje!

Možda zaista jesam jedan od onih rijetkih koji nisu naučili kukati niti govoriti pokorno DA, vjerovatno zbog toga nisam poželjan u krugovima koji se zimi griju u bazenima hotela raštrkanim po Alpama a ljeti noge kisele u Okeanima, a nisam ni jedan od onih koji primaju 500 eura 12 puta godišnje samo zato što su u Holandiji proveli rat i nastavili živjeti normalnim tempom sve dok im se inostranstvo nije „ogadilo“ …

Ostavite komentar