Štelovanje glave

Piše : Tarik Kapetanović @ka5an

Prije ne više od dvadeset godina sam sa svojim prijateljem Milošem Radovićem, a inače  sinom kumova mojih roditelja palio vatru u Semizovcu pored Sarajeva svakog trećeg  septembra kako bi označili početak našeg zajedničkog rođendana. Dok smo sa lukom i strijelo skakutali oko vatre i preskakali stabla nismo ni slutili da će baš iz Njemačke moj otac kriomice donijeti ZX Spectrum sa nekoliko kaseta na kojima su bile igrice.

Tada je naše djetinjstvo nekako naprasno završilo a u naše ruke je ušao mali odvijač za „štelovanje glave“ kako bi se igrice brže i efikasnije učitavale a naši dlanovi znojili na tipkama džojstika koji su nekako misteriozno pucketali. Niti Miloš niti ja nismo slutili da će taj mali crni stroj koji se danas može usporediti sa zaostalim kalkulatorom promijeniti naš život.

Naravno, malo kasnije su neki drugi malo teži strojevi promijenili naše živote pa se Miloš preko noći našao u dalekoj Kanadi a ja ostao u Bosni i Hercegovini u kojoj sad postoji i dva entiteta i mali milion kantona.

Kada su teške mašine na sreću zašutjele postali smo već veliki, Miloš i Tarik na dvije strane svijeta ja u mikro opštini, kantonu i državi a Miloš u makro Kanadi. Naravno kako bih pratio trendove i proširio vidike boravio sam i ja u tim što bi moj djed rekao „Amerikama“ ali mi se nekako ovaj naš mirko svijet činio uljudnijim.

Životni poziv mi je možda odredio taj stari ZX Spectrum pa sam počeo pisati komunicirati i sve napisano dijeliti s drugima, na nekoj drugoj strani Miloš je počeo razvijati hardware pa smo se opet nekako uklapali. Mirc nam je postao dosadan, Msn također FB smo koristili da roditeljima pokažemo koliko su ostarjeli, dok smo mi u podsvijesti čekali nešto revolucionarno i drugačije.

Naravno, tada smo otkrili twitter.

Razmjena poruka je postala svakodnevica, stizale su i slike poneki audio zapis, sjećali smo se našeg djetinjstva a sve smo jedan drugom slali u pokretu. Bilo nam je samo ponekad čudno što se nekako kao rukom odneseno u našim krajevima prorijedilo ime Miloš i Tarik Glupo  je bilo posjetiti Dvorove kod Bjeljine a ne susresti tetu Selmu kojoj smo u paprike redovno ubrizgavali vodu niti vidjeti Osmana čuvara bazena u kojem smo se tako rado kupali.

Prazan Milošev stan i slike iz daleke Kanade koje su digitalno stizale nisu davale osjećaj potpunog zadovoljstva, dok bi šetali ulicama grada u kojem smo rođeni  rijetko bi  čuli imena poput Olja, Miloš, Jovan, Nenad ali jedno je ime trajno promijenilo sve.

Ja sam nekom sudbinom došao do imena Dragan koje je barem meni vratilo nadu u normalno sutra, taj Dragan mi je nakon edukacije učenja i praktičnog rada pokazao kako se može ići naprijed. Osim Miloša na mojoj twitter listi su se preko noći redala imena poput Dragan, Ivan, Miloš, Dragana, Dobrila, Rada, Zoran, Srđan, Stefan, Milica, Maja, Branko i mnoga druga…

Kada su teške mašine imale svoj primat nisam mogao da zamislim da ću nekad ponovo čuti i sa istom t harmonijom doživjeti kao i ime Miloš od kojeg su u tom teškom periodu stizala pisma i polupokradeni paketi s hranom.

Potpuno magično je kad harmonija imena dobije i svoj oficijelni naziv, u ovom slučaju  #tweetupBL kao i mjesto i vrijeme za koje se političari i mediji bore samo metodama negativne manipulacije.

Čarobna je bila i kafana Lav negdje pored kružnog toka u magičnom gradu na Vrbasu u kojoj su imena i njihove stvarne slike dobile trodimenzionalni oblik.

Međutim, potpuno je oduševljenje uslijedilo kada su progovorili osmjesi i oči koje su stalno ponavljale : „Mi smo oni stari, tatatatirci a sada twitteraši, ljudi zbog kojih rata nebi ni bilo da su nam samo koje desetljeće prije Ameri napravili i podarili twitter.“

Naravno, cijelo dešavanje je pratio Miloš iz daleke Kanade kojem sam neumorno slao slike grada, hrane i društva koje me okružuje.. Na kraju mi je poslao tweet :

„Vjeruješ li da se i to desilo?“

Odgovorio sam :

„Da, sad vjerujem baš kao što se desilo i nama onomad kad smo preskakali vatru u Semizovcu“

Jedan okmentar

  1. Miloš Grujić Decembar 13, 2011

Ostavite komentar