Mukhtar Mai, žena koja se odvažila progovoriti

Nakon brutalnog silovanja, ispred nepismene Pakistanke stajao je zadatak, vratiti čast svojoj porodici. To je značilo samo jedno, što prije izvršiti samoubistvo. Mukhtar Mai je odabrala život i borbu za pravdu kako bi omogućila bolji život ženama sa sličnom sudbinom.

Vladala je suša u malom selu Mirvala na jugu pakistanske provincije Pandžab. Radi grijeha svog brata Mukhtar se uputila prema grupi muškaraca koji su pripadali višoj kasti i odlučivali o sudbinama seljana. Skrušeno je prostrla svoj šal ispred njihovih nogu i kleknula. Umjesto prihvatanja izvinjenja seljani su željeli osvetu.  Mukhtar se ubrzo našla u praznoj i prašnjavoj štali.

Mukhtar je pripadala siromašnoj i vjerski orjentisanoj Pakistanskoj porodici koja je u svom posjedu imala nešto zemlje i par grla stoke. Nisu nikada imali struju, telefon niti tekuću vodu. Mukhtar je van kuće izlazila pokrivena hidžabom koji ju je štitio od pogleda seljana. Odgojena je tradicionalno, bez laži i rasipništva s izrazito jakim osjećajem za ispravno i pogrešno. Znala je da nema puno toga, ali je imala svoje poštenje.

Mlada žena se uskoro i udala za čovjeka iz susjednog sela sa samo 18 godina. Svi su bili zadovoljni ugovorenim brakom koji je Mukhtar doživjela kao obavezan dio tradicije. Mnoge žene Pakistana nikada ne podignu svoj glas, ali je Mukhtar bila drugačija. Svog muža nije voljela, željela je da izađe iz nametnute zajednice.

Uz prešutno odobravanje oca upustila se u razvod koji je izuzetna rijetkost u Pakistanskim ruralnim područjima. Razvesti se značilo je izazvati jed i prezir komšija. Iako je znala u šta se upušta, dobila je i razvod. Iznimno važna bila je podrška roditelja koji su joj pružili dobrodošlicu.

Razvedena nepismena i bez djece, bila je oličenje žene bez izbora. Njena jedina želja bila je  preuzimanje kormila života. Naporno je radila, vezla je i religijski podučavala djecu. Zarađivala je novac za svoje roditelje i sebe. Duboko u dvadesetim, pomirila se sa životom u svom djevojačkom domu. Nalazila je radost u ulozi kćerke, sestre i tetke. Tada se sve promijenilo.

Četvorica muškaraca više kaste silovali su Mukhtar na tvrdom zemljanom podu štale. Vani su njene krike slušali njen otac i drugi članovi porodice, bili su bespomoćni.  Nakon višesatnog zlostavljanja Mukhtar je izbačena na prašnjavi put ispred štale skoro naga.  Tada je imala samo jednu opciju, da sačuva čast svoje porodice i počini saoubistvo.

 

Bespomoćna i silovana ležeći u svom krevetu mislila je samo na smrt.  Odbijala je hranu i piče, željela je da oslabi i izdahne. Znala je da je za vanjski svijet odavno mrtva i obeščašćena. Njen cilj bio je ispijanje otrova koji joj je trebala donijeti majka. Iako su je preklinjali da ne učini taj kobni čin Mukhtar se molila kako bi njen odlazak s ovog svijeta bio lakši.

Seoski efendija Malul Abdul Razak je prilikom službenog govora u džamiji osudio zločinački čin silovanja. Rekao je kako takve stvari sramote selo i da treba javno progovoriti o tome. Insistirao je na obavještavanju policije. Okupljeni muškarci su bili šokirani.

U posljednjim trenucima uz nagovor efendije Mukhtar je pristala na svjedočenje u policiji. Tada je odlučila da se bori. Suočila se i s prijetnjama ubistvom. Njena porodica je sklonjena u policijsku stanicu radi sigurnosti. Seljani su je ispratili sa suzama i molbama da ne čini gluposti koje je vode u sigurnu smrt.

Bilo joj je teško pričati o zločinu, pogotovo muškarcima koji su željeli saznati što više detalja. Snagu su joj dali roditelji i efendija. Pokrivena hidžabom i s očima prikovanim za pod govorila je skoro plačljivim glasom. Dok je prepričavala detalje, iznova je prolazila kroz svu muku koju je osjećala u duši i na tijelu. Tada nije bila svjesna da će uskoro čitava regija, država pa čak i čitav svijet pričati o njoj.

Njena priča je pokrenula javne proteste u Pakistanu, zemlji u kojoj su seksualni zločini i nasilje nad ženama bili raširena pojava. Mukhtar je postala heroina i simbol ženskih prava. Ni tada nije bila sigurna, kao podršku od vlade, dobila je stražu koja je neprekidno stajala ispred njene trošne kuće od pečene cigle.

Atija Inajatulah, ministrica Pakistana za ženska pitanja uručila joj je i novčanu pomoć od oko 8.200 američkih dolara, što je bilo mnogo više, čak i od višedecenijskog prihoda njenog oca. Novac joj nije značio ništa, odlučno je vratila iznos i rekla kako joj isti nije potreban. Šokirana ministrica ju je nagovara da uzme novac, no Mukhtar je željela obrazovanje.

 

Zbog svoje nepismenosti osjećala se nemoćno. Ček je prihvatila ali je s novcem sagradila školu za djevojke u selu uz nadu da nikada neće doživjeti njenu sudbinu. Tada se prvi put osjetila snažnom. Uz podršku vlasti i lokalne zajednice željela se suočiti sa svojim silovateljima na sudu.

 

Silovatelji su uskoro na sud dovezeni s okovima na rukama i nogama. Mukhtar ih je gledala s bolom i prezirom. Na sudu je ponovno izrekla sve detalje agonije kroz koju je prošla. Željela je pravdu i dobila je. Silovatelji su uskoro proglašeni krivim, sa jasnom smrtnom kaznom.

Mukhtar Mai je tim činom ušla u istoriju. Njena porodica nije bila slavljenički raspoložena, znali su da su mišljenja različita. Neki su je seljani optužili da laže i obeščašćuje selo, mada su svi znali da jednostavan život cijelog sela više nikada neće biti isti.

Usprkos svemu ova skromna Pakistanka vodi tihu revoluciju i kao što i sama kaže «Ja sam prva kap vode u selu, jer uskoro dolaze kiše, a puno kišnih kapi čini veliku rijeku.»

Ostavite komentar