Majstore moj

Piše : Tarik Kapetanović

Malo je ljudi i situacija koje mogu čovjeka učiniti sretnim. Teško se boriti sa negativnim i sumornim informacijama u zemlji poput BiH prožetom korupcijom i rodbinskim vezama ali negdje na kraju tunela ipak neko od gore vidi sve, pa je tako taj Neko upoznao mene prije skoro pa dvije godine sa ekipom firme Prime Communications s kojim sam danas mogu reći pravi prijatelj. Sve je počelo sa PR Openom na kojem sam prisustvovao kada sam poslao svoj pisani rad na temu PR-a. Tada sam prvi put upoznao Dragana Močevića i Lejlu Brčaninović koji su mi dali akreditaciju i smjestili me na moje predviđeno mjesto.

Nakon studiranja na FPN u Sarajevu, bilo je prosto nevjerovatno kako su predavači na tadašnjem PR Openu pogađali ono o čemu sam ja tada promišljao, bilo je to i vrijeme mog postdiplomskog studija tokom kojeg su termini poput novih medija, novih kanala komuniciranja i društvenih mreža bili čista nepoznanica za moje predavače.

Sjećam se kako sam širom otvorenih očiju po prvi put pratio predavanje Dragane Djermanović koja je tako otvoreno govorila o stvarima o kojima sam ja tada maštao. Nakon Dragane sve je bilo drugačije, u moju realnost su pristizala imena poput Marka Rakara, Krune Vidića, Milosa Djajića te mnogih drugih ljudi o kojima do tada nisam ništa znao a preko noći sam shvatio da postoje i razmišljaju na sličan način te znaju mnogo više od mene.

Bili su to ljudi kojima sam mogao vjerovati, čije sam blog postove počeo čitati te oni čije sam upute slijedio. Iznenađujuće brzo sam počeo učiti te formirati svoje mišljenje o stvarima koje su me do tada okruživale.

Nakon otvaranja Twitter naloga sve je postalo lakše, kontakti su se nizali jedni za drugim, logičan slijed je bio i kreiranje bloga na nagovor mog prijatelja Gordana Petrovića. Na kraju se moja novinarska arhiva tekstova, intervjua i zadatih tema kojim sam se do tada bavio našla na www.ka5an.ba a prijateljima i svim koje sam tada poznavao se moje piskaranje dopalo.

Sve češće su mi govorili o Draganu Močeviću koji je u tom periodu za mene bio čovjek s vizijom i perfektnom idejom u čijoj srži se krila i još uvijek krije neprestana edukacija. Vrijeme je pokazalo da je Dragan izuzetno prijatan i drag čovjek te istinski prijatelj koji želi podijeliti, podučiti i pomoći u bilo kojoj situaciji što nije odlika većine današnjih stanovnika BiH.

Nakon dugotrajne i iscrpne edukacije, pozivi za dešavanja poput PR Opena  u organizaciji firme Prime Communication su se nizali jedan za drugim.  Na samom vrhu bio je i Proactive održan na planini Vlašić u prelijepom ambijentu hotela Blanca.

Nakon tri dana protkanih predavanjima poznatih predavača iz domena PR-a mnogi od nas su naučili da budu ne samo aktivni već i proaktivni. Za neke od prisutnih bilo je interesantno naučiti da se PR-om ne može baviti osoba bez elementarne opšte kulture niti neko ko nema određeni background u bilo kojem smislu.

Na žalost situacija u BiH nije takva, poznajem mnoge koji ne ispunjavaju navedene preduslove ali i dalje rade i primaju povisoku platu.

Međutim o njima se ne isplati raspravljati, s nama su na planini Vlašić bili pravi majstori svog zanata. Ljudi koji niti jednog trenutka nisu pokazali škrtost u dijeljenju znanja niti nedodirljivost na koju smo inače navikli.

Ispred nas promatrača, predavači su sipali bisere, učili su nas kako da postanemo i ostanemo veliki. S oduševljenjem sam pratio predavanje Dragane Djermanović, Ivana Čosića.

Ovacije i simpatije svih nas je pridobio Drenislav Žekić, koji nam je govorio o majstorima svog zanata, te pitomim i divljim kameleonima sa kojima se svakodnevno susrećemo.

Proactive mi je omogućio da nakon dugo vremena spoznam kako još uvijek ispod istog neba udišem zrak sa dobrim i širokogrudnim ljudima koji se ne boje znanja. Ručao sam, doručkovao i večerao sa prijateljima koji mogu i žele pomoći u svakom trenutku te s onima koji ne koračaju samo i jedino prema vlastitoj koristi.

Možda sam u krivu ali vođen prezentacijom o Majstorima mogu reći da se u bilo koji tip kameleona ne mogu svrstati mada me to košta, ali da pitom svakako jesam te da želim što više i češće provoditi vrijeme s prijateljima i ljudima koje sam upoznao na Proactivu na Vlašiću.

Samo tako ću znati da sam na pravom putu te da mogu i njima i sebi reći da sam uvijek tu za njih koliko i oni za mene. Priznajem i da sam bio počašćen kada me baš na Proactiveu Drenislav Žekić  prijateljski potapšao po ramenu i rekao :

„Morao sam te spomenuti u prezentaciji majstore moj!“

Tek sad znam da sam na pravom putu..

Hvala Vam prijatelji!