Kako je na(e)stajala Zajednica

Piše : Tarik Kapetanović

Iskreno za list Zajednica ni ja nisam čuo sve dok se nakon završenog studija na FPN u Sarajevu nisam našao u njihovoj redakciji. Bila su to ona zlatna vremena kada nas je na period od godinu dana zapošljavao Zavod za zapošljavanje i prijatelji koji na kraju nikada to nisu ni bili.

Prvi moj susret sa likovima iz bajke, uposlenicima Zavoda MIO PIO, bio je baš u prostorijama Zavoda. Tadašnji direktor bio je Nadir Kovačević, čovjek koji možda nikada nikoga nije pogledao direktno u oči, savjetnik Sulejman Garib i Zarif Safić tadašnji šef PR služe koji je – koje li tragedije u ratu ostao i bez imena grada ali je svoju muku liječio u dalekoj Njemačkoj iz koje se vratio nakon što su nijemci shvatili s kim imaju posla, pa te i slične ili vratili u BiH ili poslali u „treće“ zemlje.

Elem, nakon vizuelnog upoznavanja imena i likova koji stoje iza tih njih uslijedio je moj nagli transfer iz staklene zgrade MIO PIO u redakciju novine koju su svi poznavali kao „ona Zajednica“.

U redakciji sam uskoro upoznao da se list zove Nova Zajednica i da je ujedno i službeni informativni glasnik Zavoda MIO PIO.

Na moju žalost u toj redakciji nije bilo ništa novo, susreo sam se s dobrim i lošim ljudima prvenstveno uposlenicima i uposlenicama lista koji su od prvog dana kuburili sa finansijama, štampanjem novine i njenom distribucijom.

Sve je zavisilo od tadašnjeg direktora Zavoda, Nadira Kovačevića koji je jednim potpisom mogao promijeniti svijet uposlenicima Zajednice, međutim tada su počele igre. Posebno su bile interesantne mukotrpne  igre s ljudima, njihovim sudbinama i živcima koje su tako olako započinjali i završavali tadašnji direktor Nadir Kovačević ali i savjetnik za PRa i komunikacije zavoda, stanoviti Zarif Safić.

Besmislene priče o nephodnoj kreativnosti uposlenika Zajednice o njihovom dodatnom angažmanu kao i trudu oko pokretanja samoinicijativnosti i popularizacije lista dolazile su svaki put od lezihljebovića koji su se doslovno rugali radnim ljudima sve dok je njima na račun uredno stizala plata skinuta sa budžeta.

Nakon traćenja vremena i smicalica koje su nastajale na dugim pauzama Zavoda MIO PIO put ka nestanku višedecenijskog lista Zajednica vodio je preko uskraćivanja novca – kao i uvijek!

Kod nas sve mora biti komplicirano pa su tako o finansiranju javnog glasila  Zavoda MIO PIO, o Zajednici  odlučivali direktori PIO i MIO. Tada su direktori shvatili da igre mogu trajati još i 100 godina. Direktor PIO se “vadio” na Hrvate dok se do Hrvata nije moglo ni doći.

Kada se nakon svega i došlo, trenutni gospodin i zamjenik direktora zavoda MIO PIO, Ivan Rogić mi je lično rekao :

Nemojte Vi meni ništa pričati o tome, to mene ne zanima, a nemate se kome ni žaliti, ustvari imate, žalite se babi Joki!“

Tužno je što je u kancelariji bio prisutan i gospodin Zarif Safić koji je u tom periodu završavao fakultet u Banja Luci i snažno držao poziciju PRa Zavoda MIO PIO. Bio je  prisutan i tada tek postavljeni direktor Zavoda MIO PIO, gosp. Adem Borić, koji također nije imao komentar na sve to. Još zanimljivije je što su oba gospodina Bošnjaci i predstavnici nacionalnih stranaka koji se bore za vitalne nacionalne interese jednog naroda, ali… uvijek ima to ali..

Naravno, list Zajednica je propao, jer je nestalo novca pa tako nije bilo ni printanja niti reklama u novini.

Tu ružnu životnu priču sam već i zaboravio, ali me tada iznenadio prvi broj BHPenzionera, novine koja će penzionerima i umirovljenicima vjerovatno u BiH biti dobar i kvalitetan izvor informacija.

Jako me razljutilo što će se u BHPenzioneru oglašavati isti oni koji su bez trunke savjesti prema ljudima i njihovim sudbinama ugasili Novu Zajednicu koja više nikada neće postojati.

U prvom broju se već oglasio direktor Zavoda MIO PIO koji je bio jedan od inicijatora gašenja lista Zajednice i otpuštanja radnika i radnica čija starosna dob većinom nije orijentirana prema novom zaposlenju.

Nikoga od navedene gospode, nije briga za običnog čovjeka niti penzionera, briga ih je samo za vlastito dobro i siguran život na budžetu od kojeg se doslovno grebu već više od deset i više godina.

Zbog toga dragi moji penzioneri i umirovljenici, pažljivo birajte, još pažljivije zaokružujete jer vaša sudbina zavisi od onih koji vam donose zakon i upravljaju penzijama i mirovinama a oni sigurno nisu dobri ljudi.

Mi mladi smo svakako prestali vjerovati u penziju i mirovinu koju sigurno nećemo nikada ni dočekati, ali Vas baš zbog togaupozoravam na imena ljudi s kojima se možete vrlo lako susresti u medijima!

Oni i svi slični njima ne zaslužuju pažnju BH Penzionera koji su strpljivo i požrtvovano radili kako bi zaradili svoje sad već zbog nekih drugih – mizerne penzije!

Ostavite komentar