SPAVAŠ LI, AMIDŽA?

by Snjezana Mulic Iz knjige Sanduk po mjeri (za sve moje drugove i drugarice iz djetinjstva)

Tek je prešao pedesetu a na dušeku se odmara dugo, kao rudar u nedjelju. Trbuh mu se poput poluprazne mješine sira razlio preko kukova i, dok hrče, talambasa se kao more iza motornog čamca.

Amidža ima malu, od trafike prepravljenu zelenaru, i sretan je kao da je, u najmanju ruku, vlasnik hotela Ritz. Jer njemu dolaze mirišljave dame sa Marindvora po ananase, kivije i banane. Mudra je to glava; shvatila na vrijeme šta dame u šanel kompletićima vole, pa je prvi u Sarajevu sa takvom ponudom. One se naginju nad holandeze sa ananasima, dekoltei im se rastvaraju, a napete grudi provaljuju platno kao voda zemljanu branu.

Amidža radi nekoliko radnji istovremeno: oči drži na dekolteu, zdepastim prstima izabire najveći i najmirišljaviji komad voća i, kobajagi nehotice, dotiče duge, crveno nalakirane nokte. Onda priča o ananasovim palmama i tome kako je njegov komšija, koji je ubio i odležao čovjeka, donio svojoj ženi plod ananasa, a ona ga, huda, stavila u saksiju i do one čube zatrpala zemljom, pa sve išla po komšiluku i govorila: vidi što mi je čo’ek kupio cvijet. A kad kompletić ne povjeruje u priču, nagne mu se nježno na rame, udahne duboko parfem iza uha, i kaže: „Gospođo, to

možda nije istina, ali da ste vi mirisniji i sočniji od ananasa, jeste.“

Međutim, priča koju je ispričao, tačna je. Ali amidža ne haje hoće li kompletić u nju povjerovati ili ne. Njemu je i ovako dobro, pa zadovoljno bohti na krevetu.

– Spavaš li, amidža? pitamo ga dok ulijećemo u spavaću sobu i padamo po njegovom talambasavom stomaku i škripavom krevetu.

– Ne spavam, ne spavam – kaže dobroćudno, grohotom se smijući, dok mu stomak poigrava gore-dolje.

– Daj nam, onda, petobanku – bestidno tražimo.

On, ležeći, gura ruku u džep, vadi pregršt žutih petobanki i svakom djetetu, ne podižući se, daje po jednu. Ponovo gura ruku u džep i dijeli petobanke sve dok nekom, meni nikad dokučenom logikom, ne zaključi da je dao dosta. Onda, kad ga po ko zna koji put upitamo: “Spavaš li, amidža?”, odgovori: “Spavam, spavam” i počne hrkati. Jako i zemljotresno.

Petobanke zveče u našim džepovima dok mahnito izlijećemo na ulicu i trčimo do prvog granapa.

Amidžinca zna za kompletiće, ali, začudo, nije ljubomorna. Ili mi se tako čini. Priča o njima komšiluku i rodbini, uz kafu, lokume i ananase koje amidža i njoj donosi. Od toga se goji i stomak joj je veći od amidžinog. A kad je on zagrli i kaže: “Vidi moje ljepotice”,  ona se toliko glasno i iskreno smije, da joj stomak poskakuje.

Dina je amidžina i amidžinca kćerka jedinica. Amidža je zove Cuja Tatina. Ona ne zna šta će od petobanki koje joj tata daje. Prosipa ih po kući, dijeli komšijskoj djeci i kupuje čokolade, bombone i žvakaće gume. Ne može sve da ih požvaće pa pravi od njih lopte, piliće i gusjenice, koje se kasnije istope i lijepe po tepihu i podu. Dina njima začeplja brave i pukotine na zidu…

Svoju Cuju amidža neizmjerno voli. Pogotovo njene duboke smeđe oči, oivičene dugim trepavicama. “Ovdje je kuća neba i zvijezda”, kaže, pokazujući kažiprstom u pravcu kćerkinih očiju, dok mu ona poskakuje na koljenu.

Cuja Tatina je pametno dijete, pa zato uči samo onoliko koliko je dovoljno da joj roditelji budu sretni. A onda, kad dobije đačku knjižicu sa upisanim uspjehom “dobar”, amidžinca, na neviđeno

zaprepaštenje komšiluka, tim povodom iznosi ovale sa suhim mesom, kolačima, bananama i

kivijima, i časti sve redom. Život im je veseo kao ringišpil na prvomajskom uranku.

Dok je amidža jednog dana zavirivao u dekolte nekog kompletića, Cuja Tatina igrala se sa djecom u bašti. Klupka načinjena od nikad sažvakanih žvakaćih guma grijala su dlanovima i razvlačila u niti, pokušavajući napraviti paukovu mrežu. Malo žvake se zalijepilo u Cujine svilene uvojke i jedna djevojčica joj se primakla, pokušavjući ih odlijepiti. Ali kad joj se pogled susreo s očima Cuje Tatine, djevojčica je ustaknula i vrisnula.

Taj reski dječiji vrisak pomjerio je amidžincu iz omiljenog joj, poluležećeg, položaja na kauču. Otrčala je u baštu, talambasajući stomakom i butinama. Tamo je Dina, ne znajući šta se dešava, nijemo sjedila i prstom uvrtala pramen kose uljepljen u žvakaću gumu. Njeno lijevo oko bilo je potpuno crno: zjenica joj se rasula od trepavica do trepavica.

Amidžinca je zajaukala i pala u nesvijest, amidža je došao s posla i iz ruku mu se prosuo ceker pun voća i mladih tikvica, a komšinice po kući zazujale kao pčele u košnici. Dina je nepomičnp sjedila na krevetu, i prvi put, a da nije bila ni svjesna toga, svijet gledala samo jednim okom.

– Tumor, veliki tumor, otići će na mozak. Vaditi oko, hitno, hitno! – govorio je ljekar u Koševu, dok je medicinska sestra djevojčici stavljala tufer preko lijevog oka. Amidža je dijete unio u taksi i odvezao u Vojnu bolnicu. I tamo je dijagnoza bila ista.

Ali, amidža je htio pobjeći od nje. Spodbio je Dinu pod mišku, baš kao što je godinama pod njom držao otežale holandeze prepune voća, i, valjda prvi put u svom životu, otišao na aerodrom. Bilo je to i njegovo i Dinino prvo putovanje avionom.

Djevojčica je, želeći što bolje vidjeti sve male kuće i brda ispod sebe, zgulila tufer sa lijevog oka. Amidža se pet puta preznojio dok joj ga je vratio nazad, jer djevojčica još uvijek nije bila svjesna da se u njenom oku više ne ogledaju ni nebo ni zvijezde, ni male kuće i brda.

U Beogradu, gdje su doletjeli preko milion malih kuća, rekli su, opet, isto. Amižda se tada sjetio Zagreba. Iz šlajboka je izvadio velike papirne cenere i zamijenio ih za avionske karte. Ali, i tamo su rekli isto.

Amidži je stomak drhturio od boli i brzo, brzo se smanjivao. Amidžinca je sjedila u kući i svaki put kad bi čula kakvu vijest o kćerki i mužu, padala ponovo u

nesvijest. Uskoro je bila sva u modricama, stomak joj se spustio do koljena, i dobila je šećer.

Bježao je amidža sa Dinom iz grada u grad, a ona boleština dahtala im je za vratom. Kad velikih gradova i bolnica više nije bilo, on se sjetio Visokog. Tamo je bila Džemila, žena koja je u talogu kafe mogla vidjeti – sve. I ona je vidjela.

– Doktori su u pravu, uradite što je rečeno – kazala je hirurški precizno i fildžan sklonila ustranu.

Već sutra ujutro Dina je, u ganc novoj pidžami sa srdašcima, bila u krevetu Očne klinike na Koševu. Prekosutra, medicinska sestra sa dugim špicastim makazama ošišala joj trepavice i rekla da će joj narasti još veće i ljepše. Istog dana, Dina je imala samo jedno oko i veliki tufer na lijevoj strani lica.

Ringišpil sreće se otada u amidžinoj i amidžincinoj kući sve sporije okretao i njih je hvatala vrtoglavica. Povremeno su povraćali i spavali stojeći. Samo je Dina odjednom dobila neku snagu, i pokušavala ringišpil zavrtjeti kao nekada.

U zagrebačkoj bolnici, gdje su joj uzimali mjeru za protezu, pokušala je izvući smiješak sa očeva lica, pa je doktoru rekla: “Molim vas, napravite oko da bude malko manje – da mi ne istisne zvijezde”.

Amidža je umro deseti put tog dana. A onda, u nekoliko sedmica razlike, i on i amidžinca, jednom i zauvijek.

Ringišpil u dvorištu ostao je da cvili. Dina je u jednom sjedalu nejakom dječijom nogom pokušavala zavrtjeti skalameriju. Gurala je, gurala, sve dok je nije pokrenula i mahnito zavrtjela. Toliko mahnito da joj se iz pameti izbrisalo da je na nebu ikad bilo zvijezda. A na zemlji ananasa, banana i smijeha.

Ostavite komentar