Majstore ZAVRNI!

Piše : Tarik Kapetanović

Nakon mojih haman pa 30 godina života u Sarajevu, sve više shvatam gdje živim. Ovo je zaista prelijep grad s puno duha, s puno tuge i sjete koju u sebi nose njegovi stanovnici. Nakon stalnih preslušavanja urabnih legendi o famoznoj „sarajevskoj raji“ o nekim momcima koji ubiše trafikanta na Mrijin dvoru, pa sve do upoznavanja Lisica i lisaca koji kako opet druga urbana legenda kaže prodaše nekom amerikancu vijećnicu, pa do prvih trgovaca ljudima koji su lokalno ruralno stanovništvo upućivali da jurišaju na poznatu nam „Maršalku“ moram da prezentujem sam sebi da je ovaj grad pokleknuo.

Zar nakon svega Sarajevo može pokleknuti pitate se, makar Vi koji ga volite kao i ja ?!

izgleda da može…

Ako se samo malo osvrnemo oko sebe prođemo kroz famozne „Saraće“ koji su žila kucavica ovog grada, analiziramo nove likove, novu modu i nove trendove shvatimo da je grad ali i njegovi građani jednostavno prestao odolijevati vanjskim uticajima. Strašne stvari koje pokazuju primarna interesovanja građana ovog  grada poput velikog i prepunog koncerta „Seke“ do plakata koji pokrivaju sve lokacije za printano oglašavanje govori o većinskom interesovanju  stanovnika grada koji se još uvijek zove Sarajevo.

I taman kada sam pomislio da gradu nestaje onog svojevrsnog, hojratskog, mangupluka, kakav je prevladavao u glavama lokalnih jalijaša i nekih klanova koji se i nebi mogli nazvati jalijom, desi mi se strašna stvar, na djelu vidim ono o čemu sve generacije pričaju i ono čemu se potiho raja s čepenaka smije.

Često prođem kroz Sarače, taj ritual vrlo rijetko izbjegnem, pozdravim se sa svima koje poznajem, nekada sjedem da malo odmorim i popijem kafu s nekim poznatim, a nekada baš i ne.

Samo prođem onako da me želja mine.

Tog dana sam šetao i pukom slučajnošću nosio aparat, slikao grad i samu gradsku jezgru, šetnja bi prošla poprilično bezbolno i neprimjetno da ja nisam žbir kakav jesam. Zaustavih se nekih desetak metara iza „Slatkog čošeta“. Dani postaju sve topliji, pa lokalna česma privlači mnoge posjetioce da se napiju poznate vode, radi koje je teško otići iz ovog grada.

Neki momak je upravo činio to, voda mu je prskala crveno crne „Ferarri“ tene i neku crnu trenerku. Dok je prinosio vodu ustima pokvasio je i dobar komad rukava, ali žeđ i želja za svježinom je bila jača.

Ispod tamne voskom natopljene kose žmirkala su dva oka, pratila su pokrete svih prolaznika, činilo se kao da oči ima i na leđima i kao da je nešto „saletio“ prije toga pa se sa strahom približio pojilu i jedva čega da šmugne da nebi bio uhvaćen.

Oči mu odjednom prestadoše igrati, lagano rukom dodirnu druga i reče još uvijek naslonjen na pipu, „papci !“ gledao je u tom smjeru, lagano odvajajući usne od hladnog osvježavajućeg napitka.

Kako to samo može žbir, poput mene okrenuh se i pogledam u istom smjeru, prema česmi se približavala jedna mala porodica. Muž vođa svog plemena krupnim koracima je grabio prema česmi dok su se ionako ispucale kamene ploče povijale pod njegovim teškim koracima. Za ruku je vukao svoju  sićušnu ženu, kojoj je sintetička haljina pravila ogromne probleme vukući se za njom. Na platnu same haljine bili su iscrtani ogromni žuti zeleni i ljubičasti cvjetovi,  haljina je bila siva, barem koliko sam mogao primijetiti u razmacima između cvjetnih motiva. On krupni pripadnik muške vrste nosio je neku pink košulju koja je bila polu-raskopčana da bi se primijetilo njegovo bujno dlakom obraslo poprsje kroz koje se probijao žuti debeli zlatni lanac. Prošavši pored mene pročitah lijepo šljokicama uređena slova na pozadini njegove košulje „ The best boy in town“.

Jedva je čekao da se napije vode i da uguši plamen koji su u njegovom želudcu pravili tek pojedeni ćevapi. Jednom rukom na kojoj je bio veliki pečatni prsten je dohvatio kameni zid pored česme, a u isto vrijeme ona dvojica koji su se već dobro napili hladne vode povikaše : „majstore ZAVRNI!“

Lice mu poprimi skoro plačni izraz i iz njegovih usta izađe dubok glas sa jako izraženim samoglasnicima pri izgovoru „Majstore, neka svega ti samo da se ja i žena napijemo !“

Ona dvojica prasnuše u smijeh i potrčaše kroz Sarače, lice mu izgubi onaj dječji sjaj i zacrveni se, lokalni prodavači sa smiješkom uđoše u svoje dućane, samo sabran ostade prodavač Islamske literature nudeći mu ljubazno tespih od sedefa.

Best boy in town, uhvati ženu za ruku i ovduče je na drugu stranu, ne dozvolivši ni da se napije hladne sarajevske vode.

Sa osmjehom na licu sam hodao Saračima,  dok se okolina pitala, da nisam malo puko.   Pored katedrale opet vidjeh „dječaka“ sa drečavom košuljom, malo se zakopčao, podigao kragnu, napuhao prsni koš i dalje istežući ženinu ruku u kojoj se nekim slučajem našla plastična flaša od pola litre „Sarajevskog KISELJAKA

Jedan okmentar

  1. tetka 9 Decembra, 2010

Ostavite komentar