Tommy Lee Jones

by Jerome Stickman

Za nekih stotinjak godina, kada nove generacije budu dovoljno glupe da se vrate sujevjerju, ljude će na periferiji Tuzle plašiti “Ukleti Holandez” – lutajući autobus s brojem devet i kojeg će voziti gospodin koji izgleda poput mladog Tommy Lee Jonesa. Da, isti onaj koji je jutros me spasio od pomahnitalog paščeta čijeg će gazdu još danas ubiti neki od putnika koji je napustio autobus, šutnuo pašče nogom i neustrašiv poput Indiane Jonesa nestao u polumraku zgrada. Da raspravi neke stvari sa gazdom. Tommy Le Jones, mrtvog izraza lica upitao me :

– Oš da ga zgazim?

Tako je počelo ovo jutro. Atletskom disciplinom trčanja na nekih cirka 300 metara sa preprekama i preponama uz pašče za vratom. Golemo pašče. Nije da mi nije godilo. odneku se pojaviše mišići na stomaku a i noge su mi nekako čvršće izgledale kao i otisak cipele na paščetu koje ju je pokušalo ugristi pa mu je ona uzvratila. Valjda su to ti refleksi o kojima se danas uveliko priča. Samo, trebalo bi napomenuti da ta vaspitna mjera cipele u facu ipak nije pozitivno djelovala na tu aždahu od psa koje je urlikom započelo novi napad ali je u tom času naišao autobus sa gospodinom Jonesom i ja se spasih u psoljendji tren. Inače bih ovoga jutra pisao memoare u krevetu.

No dobro, zamolih vozača da ga ipak ne gazi te sjedoh na “konduktersko” sjedište. Na sjedištu do mene, sjedio je Riban, čuveni vozač kojeg spominjah u prethodnom blogu, zamišljen i čudan. On bi vjerovatno i zgazio pasče bez pitanja i dvojbi jerbo je volio da plaši žene na stanici u ranu zoru lijeganjem na sirenu ili naglim kočenjem.

I dok smo dumali svako svoju muku, autobus je stao na Brčanskoj malti. Umjesto autobuskih, otvoriše se vrata džehennemska. naime, ušla je neka mladolika žena, zategnutog lica ( poput onih vampira iz filma Blade ) s velikim zelenim očima i oštro se nagovori vozaču :

– Kad vi prodjoste juče ujutro u ova doba, jer sam vas čekala petnaest minuta i nemojte mi govoriti da nisam ranije došla na stanicu jer jesam i platila sam taksi u kojem sam vas vidjela kad smo išli pored instituta, a dobro sam ga platila a vi se opasno zajebavate jer nikad ne poštujete ove redove vožnje što ste ih polijepili po stanicama jer vazda odete ili ranije ili kasnije a vala nekad ni ne dodjete jer sto puta sam se smrzla čekajući vas a da ima kakav bogdo’ autobus samo da nije gradski pa da se prebacim sa njim jer ovo što vi radite nije bezobrazluk – ovo je sramota i stoput sam vas prijavila i prijavit ću vas još toliko ako treba i da bez posla ostanete sram vas bilo, kiša pada, stanica prokišnjava …

– Gospođo – podje Tommy Lee da se opravda – molim vas da…

– Nemojte vi meni gospođo – nastavi ta djevojka u čijem je medjunožju čučao neostvareni orgazam već dugi niz godina, sudeći po stavu – znate se vi umiljavati kad zaserete ali i vama jedanput treba stat na rep. Ili radite ili zajebite pos'o. Nećete vi meni dati ono što meni šef odbije na plaću kad zakasnim a samo vaš pos'o… vaš autobus vozi u ovo doba, de se malo potrudite, pa bolan kako vas nije sramota da nas pravite budalama tek tako i mi smo ljudi i mi moramo stići na poso..

– Gospođice – nastavi Tommy, nepokolebljiv u svojoj nakani – molim vas da sjedete ili da prodjete, ima još ljudi iza vas.

A njoj kao da ko zabi iglu u nezgodno mjesto. otvori ti ona baražnu paljbu na mog drugara Jonesa, ljude koji čekaju iza nje, samu sebe pa najposlije i na mene koji sam se eto nabio na to sjedište gdje se najbolje grije iako imam jaknu u kojoj bi i medjedu bilo zima.

– Hajde debeli – obrati se valjda meni – šta si se ukočio na tom sjedištu, vidi koliki si, samo jedeš i bezbeli ode u kurvaluk, vidi kako se napicanio, garant da te žena ne vidi – svi ste vi isti i ti i ovi što voze a mi ćemo raditi za vas noćnu smjenu samo da gledate utakmice i dažderete i kladite se, ustaj bolan šta si se ukočio, pomakni se!

Ja sam ostao bez teksta. Umiješao se i gospodin Jones. Poslao ju je kulturno u pičku materinu, rekao da ušuti već jednom i da se ne ponaša k'o da je progutala pet Oslobođenja ( Šećo, eto ti reklame ) što mene podsjeti na srednjoškolske dane kada se u Bjeljevcu vozila isto tako navijena cura koja doduše nije galamila na sve i svakoga već je pričala o nekoj tetki u NJemačkoj, dvjesto eura koje je vazda dobila juče a nikad danas te su i njoj rekli da je progutala pet oslobođenja – takođe.

Malen li je svijet, zar ne?

Ja, debeo kao medjed, ogrnut u jaknu koja izgleda bode oči toj zlehudoj ženi sam se osjećao krivim dok je ona sjedila na sjedištu do moga, zajedno sa Ribanom i skicirala nas pogledom.

I tada pomislih da sam ušao u kakav ukleti autobus i da će on vjerovatno kružiti još stotinu godina našim putevima sa ovim čudnim vozačem, ženom koja napada sve i svakog te vjerovatno i Sifom koji će biti zadužen da plaši mladjahne djevice. I jao si ga onom koji udje u taj autobus. Izaći će kod Solane, što zbunjen što preplašen da se možda nije probudio u nekom paralelnom životu.

Ali ja fakat nisam debeo.

Ostavite komentar