Snovi

Piše : Tarik Kapetanović

Sinoć sam kao i svake druge poštene noći spavao možda pomalo rastresenim zbiljom. Noć je bila suviše kišna, u polusnu sam stajao pored prozora i čekao snijeg . Meteo prognoza mi je već narednog jutra potvrdila sumnje. U narednom periodu najavljuju značajan pad temperature pa čak i do – 10 stepeni. Tv susjedi poručuju da se pripremimo za zamrzavanje. Sanjao nisam, mada sam već slijedećeg jutra zatekao Sarajevo kao mirno spava svojim suhim snom, kao da kiša nikada nije pala.

U suštini nije mi smetala kiša već neka čudna nesanica koja je kišu okrivila za svoje postojanje. Čudno, ali dok sam brojao kapi koje su neumorno udarale po olucima, utonuh u san. Neku čudnu vrstu realnosti koja mi se vrzmala po glavi.

U snu sam sjedio u jednom od kafea u kojima obično pijem taj crni napitak, kojeg li čuda sasvim sam. Govorio sam na engleskom. Oko mene su sjedili ljudi svih rasa i boja kože. Činilo mi se da vidim neke Francuze kako sklapaju nerazumljive rečenice sjedeći do mene, španjolka je brisala sto, kinezi su pravili kafu a sve mi je naplatio neki austrijanac izgovarajući tvrdi njemački akcent. U snu sam trljao oči jer sam mislio da sanjam. Znao sam da je to neka nova Bosna koja tek nastaje i u raznolikosti identiteta krije svoju ljepotu.

San je trajao dugo, kao i moje kafenisanje sa samim sobom. Dok na tuđem jeziku razmišljam barem u snu, o sebi i svojoj samoći u tom kafeu, onaj maleni Kinez mi prilazi i na čistom bosanskom veli «Samo sačuvaj jezik!»

Naglo se trznem i shvatim da sam budan. U svom sam stanu na drugom spratu iznad prolaza kroz koji huči jak vjetar. Ustajem iz kreveta i prilazim prozoru. Zora je i Sarajevo se bori s tamnom koju polagano jede dan koji tek nastaje. Malo mi se vrti od naglog skoka iz kreveta i čini mi se kao da ću ispasti kroz prozor.

U sebi ponavljam nekoliko puta «shit, shit» i nikako se ne mogu sjetiti «sranja» koje tako pitko zvuči na našem jeziku. Rečenice koje mi prolaze kroz glavu su zbrkane čas na engleskom čas na nekom nerazumljivom našem.

Silno želim opsovati sebe i svoj nagli potez kao i ustanak iz kreveta. Znam da bi mi to pomoglo, ali ne ide.

Pokušavam, ali ono je i be nikako da pređu preko usana. U glavi mi se redaju sve male i velike psovke koje počinju sa «fuck».

Uporno govorim jezikom koji nije moj. Prisjetim se Kineza koji mi je na čistom maternjem rekao «Samo sačuvaj jezik» i shvatim šta je htio da kaže. Uz tešku muku prihvaćen za zid poluglasno opsujem na jeziku za koji tvrdim da je moj. Kao rukom odneseno u meni prostruja neka živost. Dozvah u svijest sve rečenice bosanskog koji koristim da bih komunicirao.

Povratak u krevet bio je lagan, samo tri nečujna koraka do topline postelje koja me uvela u san koji je bio potpuno prazan sve do jutra.

I sad razmišljam da li sam ipak sve sanjao? Ako kojim slučajem  jesam, onda mi je jezik pokazao svoju nadmoć u svijetu koji mi ljudi zovemo stvarnost.

Ostavite komentar