Tajna sarajevskog blaga 1/2

Sve je počelo jednog lijepog sunčanog dana u Sarajevu. Nakon posla nisam želio da ispijam kafe jednostavno sam ostavio svoje auto na parkingu ispred firme i krenuo u šetnju. Interesovalo me kako grad izgleda nakon guste magle okupan prvim zimskim ozbiljnijim suncem. Radna organizacija kojoj pripadam se nalazi u novom dijelu grada pa su se logično ispred mene pružali široki putevi šetnice sve do gradskog centra.

Willsonovo šetalište, šetalište pored Miljacke sve do Skenderije, nakon toga Obala, pa Ferhadija i na kraju Šetalište Da Riva sve do Kozje ćuprije. Bio je lijep dan i imao sam puno vremena pa sam mogao da obračam pažnju na zgrade koje su bile svuda oko mene. Posebnu pažnju obratio sam na ville koje su načičkane iznad mosta Suade Dilberović, onda za mene jednu mističnu villu koja je sada u ruševnom stanju sagrađena tik do Fakulteta Političkih Nauka pa na staru Vratničku tvrđavu i mostove. Sve ovo daje mi priču o gradu u kojem živim, gradu koji je star stotinama godina i u koji su neki bogati ljudi ulagali novac i trud da od njega naprave Saraj.

Pogled mi se zaustavio na staroj turskoj Vratničkoj tvrđavi oko koje se vrte kranovi i dizalice. Nešto se obnavlja, sjetim se Hodidjeda kako su tvrđavu zvali još prije turaka. Pouzdano se ne zna da li je bio na istom onom mjestu gdje i turska tvrđava, ali se zna da je postojao negdje istočno od Sarajeva kod sela Hodidjeda po kojem je dobila i ime. Kažu da je tvrđavu sagradila „Prokleta Jerina“ i da je tražila od svake muške glave po tri litre zlata za njenu izgradnju. Stariji mi pričaju da se negdje u ruševinama tog drevnog grada tačnije u selu Bulozi nalazi zakopano blago. Još mi vele, da se za vrijeme Blagovijseti starog Bogumilskog praznika iznad mjesta gdje se blago nalazi može vidjeti modar plamen.  Ko će znati treba istražiti !

Pogled mi se ispod kule zaustavlja na klancu koji je kao nekom vodom usječen, sjetim se nanine priče da je tuda nekad išao neki potok prije će biti jedan tok Mošćanice potoka koji je mnogo dobrog dao Sarajlijama u ratnom periodu. Kaže mi nana da se nekada jednim rukavcem Mošćanica baš slijevala preko Vratnika i negdje kod Carevog mosta ili ćuprije ulijevala u Miljacku. Kaže da se nekada baš kod današnje Višegradske kapije taj krak Mošćanice odvajao i tako vodom opskrbljivao bašče koje ona pamti a i mati joj je pričala o nekim mlinovima koji su bili na tim mjestima. Pričala je pranana mojoj nani da je nekad davno još i prije njenog vakta taj rukavac preko Vratnika proveo kao za uzicu ga vodeći Skender Paša, ali Vratničani kao i uvijek bili su ters i naamli, pa se neka žena bunila i nije dala da se voda preveze preko njenog zemljišta, ali je Skender Paša prevario. Molio ju je da voda samo teče preko njene zemlje jedan dan i noć, ali kad vrijeme isteče žena se poče buniti, na što je Skender Paša rekao, pa sama si pristala da voda teče dan i noć a ne dvaest četiri ure.

Laganom šetnjom krenem kroz grad, sav onako užurban i pun svijeta koji kao muha bez glave hoda gore dole i zastanem sjetim se nanine priče o slatkoj vodi i sred sarajeva. Voda je slatka, kad si žedan ali baš slatka voda ko himber to još nisam čuo. Kaže mi nana da su negdje na kraju Ferhadije gdje je sad JATov neboder bile slatke češme, ili česme kako ih je narod zvao, tu se nekada nalazila i stanovita „Kemaludinova Džamija i dvorište s grebljem, ali je 1940 na tom mjestu napravljen neboder ispred kojeg sam stajao.  Priča je o slatkoj vodi i slatkoj češmi nastala je iz čiste opklade, pored svih znamenitosti nekom strancu trebalo je prodati priču, kao što je mnogo godina kasnije prodana vijećnica, priču o slatkoj vodi. Sarajlija se po noći uvuće u harem i u česmu izlu nekoliko kila šećera i meda u kako nana kaže „musluk“ koji je bio mali rezervoar unutar česme. Ujutro stranac okusi slatku vodu i ostade priča o slatkoj česmi s dvije pipe.

Prahnule mi kifle i pereci i onako šetajući Ferhadijom stignem do „Mahirove pekare“ Uzmem koji perec i opet maštam o onom blagu i modrom plamenu koji mi se može ukazati negdje iznad Vratničke tvrđave, ali pored mene staro groblje i nišani. Pitam se ko li se tu sve ukopao, koliko je stranaca i starih mudaraca baš tu i tik do naših šehida i boraca iz novog rata. Kada sam bio mali šetao bih s nanom niz kocku kako se zove cesta koja vodi s Kovača na Vratnik i nana bi uvijek zastala da prouči Fatihu mrtvim, kaže lijepo je priučiti a kad se ne prouči bole noge, kao dijete uvijek sam se bojao bola pa bih na brzinu proučio Fatihu i išao se igrati, ali sada me zaista zanima zašto bole noge i zašto se baš treba nešto proučiti. Naime… po naninoj prići

Na groblju nad Kovačima nalazi se mezar Žutog ili Sari hafiza za kojeg je narod vjerovao da je dobri, ili evlija.  Vjeruje se da će onoga ko prođe pored groba,  a ne prouči molitvu boljeti noge, a ako se i to desi valja uzeti malo zemlje s hafizovog mezara, ponijeti kući i moliti se nad tom zemljom, pa će bolest proći. Ako se zemlja ne vrati, na mezar do sutrašnjeg dana, čovjek neće imati mira, sve dok se zema ne vrati. Po predanjima starih koje moja nana još pamti, u sarajevu su uvijek živjeli saljivđije, pa su pa su mislili da ismiju žutog hafiza. Nekog svog druga su zatvorili u tabut pa zovnuše žutog hafiza da nad njim prouči dženazu. Kad je hafiz došao i pitao ih : „hoćemo li klanjati dženazu živom ili mrtvom čovjeku?“ , oni u čudu ko bajagi, odgovore „Ko je još klanjao dženazu živom čovjeku,  mrtvom ti klanjaj!“ „Tako i jeste saglasi se hafiz“ Kad su klanjali i ispratili žutog hafiza, otkriju tabut kad u tabutu njihov drug mrtav!

Još se priča kako je  nekoj ženi kada se selila nestalo nekih stvari, neko joj ukrao, Ona ode na hafizov grob, i uzme malo zemlje, Oko ponoći ukaza joj se u sobi gdje je spavala čovjek potpuno žut, bijele brade, u zelenom džubetu, pa joj reče : „Što mi ne daš mira?“ Stvari koje tražiš ukrali su ti kolari što su ti prtljag preseljavali! I tako je i bilo, a kažu da je bio to Žuti hafiz za koga se vjerovalo da je vidovit.

Za žutog hafiza vezane su mnoge priče i legende, ali kažu da je neki čovjek protjeran iz Sarajeva zbog neke svoje greške, pa je otišao u tuđinu, i skoro se tamo navikao kad na ulici ugleda Žutog hafiza kako mu ide u susret. Radostan ali i pomalo razočaran reče : „kada si ti hafize došao, jesu li i tebe protjerali?“ Na to mu hafiz odgovori : „Ja sam došao po tebe, da te vodim kući u Sarajevo, stani mi na nogu i zatvori oči. A kad mu hafiz reče da otvori oči on vidje da više nije u tuđini nego na sred Kovača u Sarajevu.


Hafiz ili Žuti hafiz se zvao Hasan efendija a po žutoj boji lica je dobio taj nadimak u Sarajevu se za svog vakta bavio lijećenjem, pa su ga sugrađani smatrali vidovitim, opisuju ga kao čudaka, neženju i prijatelja drviša. Umro je davne 1778 / 1779 i sahranjen na groblju Nadkovači na kojem mu se i danas nalazi nadgrobni spomenik s natpisom, koji je ne znam, ali se nadam da ću saznati uskoro.

Pogled mi se ponovo zaustavlja na Vratničkoj kuli i opet maštam o blagu već počinje ona lagana Sarajevska sumaglica i smog da se gomila u kotlini ispod mene a ja gledam u kulu i zamišljam plavi plamen. Blizu mi je nanina kuća i lopata pa ču i blago brzo otkopati ali jok. Odem do kuće a tamo od svog blaga sogandolma i žuti kadaif ko dukat. I još jedna priča.

Nastavlja se…. (uskoro)

Ostavite komentar