Ozbiljan vinograd u Sarajevu

Piše : Tarik Kapetanović

Šesnaesti vijek na Balkanu se morao pamtiti po nečemu, ovim krajevima su do tada šetali Rimljani, Goti, Germani i ko sve ne, ali se na području današnjeg Sarajeva nekim čudom našao i Evlija Čelebi koji zapisa da su zrak i voda ovdje zdravi, te da narod oko gradine sa nekoliko koliba u njoj gradi povrtnjake i vinograde.

Interesantno, rekli bi svi oni koji Sarajevo pamte po Olimpijskim planinama i oštrim zimama. Da li je istina da vinogradi uspijevaju tamo gdje se vjekovima pije tuđe vino? Ukoliko prihvatimo da je historija učiteljica života – onda je zaista sve moguće.

Također je čudno da su graditelji koliba unutar prve Sarajevske tvrđave opasane zidom znali da se vino tako često spominje u Bibliji, pa baš zbog toga slatkaste grozdove sadili svuda okolo. Ukoliko se vinom još u 16. vijeku obilježavao početak života, zašto tu tradiciju ne nastaviti i danas?

Teško je o vinu govoriti rakijskim nacijama, u koje spadaju i svi Balkanci. Stvari se na svu sreću mijenjaju, vino je sve češće na našim stolovima. Ljudi su uz zaobljene čaše veseliji, ispunjeni radošću življenja skloni pjesmi i karnevalskim ludorijama. Učimo se živjeti mediteranski, kako bi više uživali i ugodnije pili.

Turisti željnom istraživanja neće promaći ni skriveni dio grada u strmom dijelu starog Sarajeva koja nosi naziv „Vinograd“. Uzana ulica koju lokalnim žargonom zovu i sokakom povezuje nekoliko starih kuća i džamiju, nekim čudom izgrađenu baš u vinogradu. Oni koji pamte ljepša vremena govore kako su se tu nekada davno naselili doseljenici iz Mađarske čije je vino bilo omiljeno zbog slatkastog okusa i opojnog mirisa.

Ravničarski duh je ove doseljenike još 1600. godine natjerao da na obroncima Sarajeva podignu vinograde u kojima su uzgajali grožđe, pravili i pili vino. Mađara već odavno nema, ali su njihovi potomci još tu, često nesvjesni svog slavnog porijekla, oni i danas gledaju kako u baštama raste vinova loza koju već odavno ne znaju pretvoriti u vino.

Mnogi ne slute da je ta loza mnogo starija od njih samih, te da se na svom dugom putu iz Budima i Pešte baš ta loza skrivala ispod sedla umornih konja kako bi se u Bosni i Sarajevu ponovo ponosno savijala oko baštenskog zida.

Dok Bosanci i Hercegovci ispijaju kvalitetno vino u modernim vinarijama širom zemlje, niko se ne želi prisjetiti djeda i bake koji su znali puno o tom slatkastom napitku. Zaboravljene su i stare Sarajlije koji su vino radosno ispijali na izletištu zvanom Ilidža, zaboravljena je i ambalaža i proces pravljenja vina o kojem smo nekada znali mnogo.

Sreća je da se u Bosni i Hercegovini pijenje vina dobro nosi i s pivskom propagandom koja sve više okupira medije. Broj novootvorenih vinoteka ali i punih gondola u tržnim centrima govori o tome od bilo koje statistike.

Bolja (Bud)ućnost za vino

Zaborav kao i mamurluk na sreću traju kratko, mučni su ali se nakon svega vidici prošire do neslućenih granica. Viziju o boljoj budućnosti kulture pijenja vina u Bosni i Hercegovini imala je firma Bud Import i njen tim. Kreativci iz Bud Importa su počeli sa promocijom i konzumiranjem vina s područja bivše Jugoslavije unutar ugostiteljskih objekata čiji su vlasnici nakon kušanja vina, radosno odlazili i u posjete vinarima u regionu. Organiziran je i Vinski festival koji je potakao i unaprijedio konzumiranje vina unutar Bosne i Hercegovine.

Inicijalna kapisla Bud Importa je pokrenula lavinu vinskih dešavanja koja se tokom godine redaju jedan za drugim. Finalni cilj je ostvaren, osam Vinskih festivala te sajam vina u Mostaru, srcu tople Hercegovine, direktno ukazuje na ogroman interes za vinom u našoj zemlji.

Ako znamo da su prvi vinari u modernom smislu su bili kaluđeri koji su prvi počeli s komercijalnom proizvodnjom vina, ne smije nas začuditi da još uvijek, u kolekcijama strastvenih zaljubljenika možemo pronaći vina iz 18. vijeka koja su relativno pitka i o čijem se mirisu i ukusu se može raspravljati.

Bez kaluđera i starih Mađara, te njihovih drevnih tehnika u uzgoju i pijenju vina Bosanci i Hercegovci mogu biti izgubljeni. Zbog toga su stručnjaci iz Bud Iporta su educirali osobe koje su profesionalno osposobljene za rad s vinom.

Somalijeri ove firme poznaju kompletnu tehnologiju, od procesa berbe do proizvodnje vina. Znaju prepoznati vinogorje i državu iz koje vino potiče. Uvijek će dati pravi savjet i reći kako vino treba čuvati na određenoj temperaturi, koja je također bitna i za serviranje vina.

Brzo vrijeme

Nakon upoznavanja somalijera i vina koja preporučuju i redovno serviraju, u otmjenim vinarijama, odlučih potražiti firmu „Bud Import“ te prvog čovjeka kompanije, Armana Galičića. Znao sam da imam privilegiju razgovarati s profesionalcem kojega vodi duh Mađara koji su svoje prve vinograde u Bosni zasadili još davne 1600 godine.

Dočekao me miran i staložen čovjek, blagog pogleda i visprenog uma. Razgovarali smo o vinskim putevima te o BiH vinima poput Žilavke koja se izuzetno dobro prodavala u bivšoj Jugoslaviji. Pojedinačno smo se dotakli i porodičnih vinarija, poput vina Brkić, Vukoja i Rožić s kojima Bud Import ima savršenu saradnju.

Međutim, mene je interesovao podvig, zaljubljenika i profesionalca koji je zasadio ozbiljan vinograd u Sarajevu, zanimao me povod i te moguće nesuglasice s tradicionalno orjentisanim vinogradarima?

–          To je izazov kojeg sam prihvatio, uvidio sam da se u Alto Adige pravi vino na nadmorskim visinama i do 1000 metara, zbog toga moj vinograd mora uspjeti. Loza raste na nadmorskoj visini od svega 765 metara. Odlučio sam se za sadnju Chardonnaza, Modrog Pinota i Zwigelta što su u suštini Austrijski klonovi koji podnose zimu i visinu. Ne želim reći da sam prvi koji će praviti „Sarajevsko vino“, trudit ću se da napravim pjenušavo vino (champagne) za koje sam namjenski i sadio određene sorte. Ako grožđe bude imalo dobru kvalitetu ići ću i na produkciju mirnih vina. Pokušat ću da proizvedem i ledeno vino, ali za to treba čekati temperaturu ispod minus sedam stepeni celzija. Do tada ću raditi na izgradnji vinskog kluba u kojem ćemo održavati evente vezane za vino. Posebnu pažnju ćemo posvetiti edukaciji o vinima i ishrani tj. o prepoznavanju i kušanju vina, ponosno ističe Arman Galičić

Kada konačno spoznamo da je čovjek oduvijek posezao za alkoholom kako bi sebi i svojoj okolini popravio raspoloženje, iz čega vjerovatno potiče i tradicija pozivanja prijatelja na piće, shvatimo da se u isto vrijeme želi pojačati radost i odagnati tuga.

Moja generacija još uvijek nije razdrmana agresivnošću i bogatstvom Coca – Cole, nismo zaboravili prošlost a već smo posjetili Atlantu i bili na još jednoj Olimpijadi, samo sada kao odrasli ljudi koji su odlučno poželjeli i preći sa rakijskog na vinski identitet.

Sumirajući naše poraze, pomislih kako bi bilo efikasno da što prije s rakije pređemo na miroljubivo vino, jer ćemo tako znati i umjeti prepoznati kvalitetu života i pića koje sipaju u naše tek otvorene flaše.

Ostavite komentar