Kriva procjena

Piše: Tarik Kapetanović

Pričam onako kako mi je pričao jedan čovjek porijeklom iz okoline Višegrada. Neću reći njegovo ime jer bi ovaj tekst koštao mnogo više nego što ga je već do sada sve koštalo. Trudit ću se da prepričam njegovu priču bez oduzimanja ili dodavanja nepotrebnih činjenica.

–          Preskočit ću ti neke nepotrebne detalje, kaže mi vidno nasekiran čovjek, kako je došlo da se trudim oko zaposlenja djeteta koje je u roku i bez ikakve veze završilo fakultet. Nakon obilazaka mnogih lokacija i razgovora s neiskrenim ljudima o iznosu kojeg trebam dati za zaposlenje i onima koji uzimaju novac konačno sam nabasao na čovjeka koji je spreman uzeti i za to uraditi uslugu.

–          Znao sam da sve moram podmazati i da tako puno lakše ide, te se nađoh u jednoj kancelariji državne institucije smještene u Hrasnom u Sarajevu. Direktor onako mastan, zadrigao, čovjek od povjerenja stranke i papak koji je po vokaciji i znanju zadužio državu i stranačkog šefa reče mi :

–          Poklone spusti ovdje, a ako imaš još šta stavi na moj sto. Ja odoh do kolege i vraćam se za pet minuta.

–          Ostadoh sam u kancelariji, okrećem se oko sebe a kancelarija oko mene, fine upakovane kese spustim na pod pored stola i prekrijem nekim novinama, da se ne vidi, a na sto stavim 4000 KM. Od tada ne prođe dugo a direktor se vrati. Otvori kovertu prebroja pare, stavi ih u džep i reče onako usput „Eh sad ćemo vidjeti šta se može učiniti za Vašeg sina, možda nešto i ispadne u narednih mjesec do dva.“ Visprenost mi govori da to „mjesec ili dva“ može biti i dvije godine pa izvadim još toliko novca i gurnem mu u džep.

–          Direktor ohrabreno progovori „Neka sin odmah dođe u ponedjeljak, bit će mu spreman ugovor.“

–          Pomislih kako dobro pogodih tarifu, odahnuh i oraspložih se, bit će posla a i ponedjeljak nije daleko, samo da više počne raditi.

Iskrenost ovog dobrog čovjeka nadilazi sve bajke koje „urbana“ raja priča o dobivanju posla. Za sve je u konačnici potreban novac ali da bi se i novac uručio treba poznavati dovoljno iskrenog čovjeka koji će imenom i prezimenom reći kome novac treba dati pa da stvari budu riješene.  Naravno kako reče moj sugovornik :

–          Sa seljakom se uvijek tokom kupovine zemlje dogovara na dnu njive a nikada na njenom vrhu je je tada cijena mnogo skuplja a kupac prisniji s gazdom.

Ostavite komentar