Selo na krovu države

Piše : Tarik Kapetanović

Na jednom od strmih ćoškova planine Bjelašnice smjestilo se selo Lukomir. Na prvi pogled Lukomir neodoljivo podsjeća na zbijena vikinška sela. Kamene kuće su zbijene i gotovo naslonjene jedna na drugu.  Krovovi su prekriveni šindrom od trešnjinog drveta. Kako tvrde mještani samo ih ta šindra može zaštiti od jakih vjetrova i obilatog snijega kojeg ima na pretek na visini od 1500 metara. U selu vlada mir kojeg ljubomorno brane nepravilni kameni zidovi, stoljetni čuvari privatnosti. Čak se i klima pobrinula da zaštiti i izoluje stanovnike Lukomira.  Sa dolaskom prvog snijega u selo se najčešće dolazi nogom.

Umorni od dugog pješačenja posjetioci sela se moraju i osvježiti, zbog toga su seljani za sve dobre ljude  izgradili brojne „hair“ česme. One su djela ljudskih ruku koje uz kamene kuće i drvene ograde čine savršen sklad. Čovjek naviknut na gradsku vrevu u ovom pomalo divljem ambijentu postaje sitan skoro nevidljiv dio prirode s kojom mora doživjeti savršen sklad.

Specifičnost sela se ogleda i u istorijskoj i etnološkoj vrijednosti regiona. Lukomir je poznat po svojoj tradicionalnoj odjeći, žene i danas nose pletene odjevne predmete koje su nosili i njihovi predci prije nekoliko stoljeća. Domišljatost izrade odjeće krije se i u kreiranju „nakurjaka“ pletene obloge namijenjene isključivo muškarcima u dugim zimskim danima.

Rasprave o porijeklu stanovnika sela se iznova ponavljaju, stručnjaci tvrde kako stanovnici dolaze iz Podveležja u Hercegovini. Odjevne i drvene predmete seljani ukrašavaju specifičnim ornamentima i jarkim bojama. Mnogo se raspreda i o porijeklu „nakurnjaka“ koji je kažu stigao sa Čemrena kod Gacka.  Na Bjelašnici se isti udomaćio i postao dio tradicije, pa su ga i djevojke u ruhu nosile.

Ulazak u selo mističan. Nekoliko prozora zaškripi a stare olupine automobila nijemo promatraju vozilo koje im je došlo u posjetu. Čini se da sve želi progovoriti a jednostavno mu se neda. Svud po selu stoje raštrkana domaćinstva iz kojih dopiru tihi glasovi. Izdvojeno iz životnog kruga ali ipak blizu kako bi se postigao sklad života i smrti nalazi se i staro groblje. Pored njega bijeli se još jedno mnogo starije ukrašeno stećcima.

Na drugoj strani sela, džamija sa svojom malenom munarom koja, po svojoj visini, niti može, niti hoće prkositi vjetru jedinom istinskom vajaru i čestom posjetiocu.

Ljudi mirno sjede ispred svojih domova bez suvišnog razgovora pojašnjavaju sve ono što ih se pita. Za njih puno više govore bore na licu, hrapave ruke i blagi pogledi koji su istinski svjedoci jednostavnosti okrutnog života u kojem su se našli.

Potrebno je znati pročitati njihove skrivene mape te pronaći blago koje oni zbog svoje jednostavnosti i tajnovitosti jednostavno ne žele otkriti.

Selo tokom osam zimskih mjeseci, koliko ih u Lukomiru ima, stoji odsječeno od vanjskog svijeta. Ljeti je ono prepoznata turistička atrakcija. Uz mukotrpnu potragu u selu možete pronaći i kupiti rukotvorine od vune, mliječne proizvode i pokoju drvenu ili čak kamenu figuricu. Osim stočarstva koji je izvor primanja za mještane turizam postaje izuzetno značajan. Pomoć kako kažu dolazi i od mladih koji žive negdje daleko u gradu.

Obzirom na zdrav, prirodni način života kojim žive, ovi ljudi nemaju potrebu ni za čestim ljekarskim posjetama. Doktori im dolaze „da ih vide“ u ljetnom periodu. Stanovnici se sami lijeće i pomažu. Znanje o ljekovitom bilju je nepresušno kao i priroda u kojoj se može naći lijek za svaku bolest. Teško je pronaći pravog „hećima“ ali su u ovom selu svi na izvjestan način ljekari. Tako su živjeli i liječili se i njihovi pradjedovi.

U selu na žalost nema žamora niti plača djece, jer se mali stanovnici rađaju u gradu. U Lukomir dolaze za lijepih dana kako bi posjetili svoje djedove i nane. Zasigurno gube mnogo, jer se samo u selu mogu družiti s prirodom umjesto s tehnološkim spravama  za koje zasigurno nema prostora u mjestu gdje se vijekovima ništa ne mijenja.

Jedan okmentar

  1. vrlopriprodno Juni 18, 2010

Ostavite komentar